Apokalipsa zdravlja: 2011

Vitamin C kao djelotvorna zamjena za cjepiva



Prevencija i suzbijanje raka nisu jedina manje poznata ili «zaboravljena» uloga vitamina C. Ovaj vitamin u visokim dozama pokazao se djelotvornim u prevenciji i liječenju mnogih bolesti, a posebno je zanimljiva njegova djelotvornost kod onih za koje se inače cjepivo smatra jedinim rješenjem


S dolaskom hladnijih mjeseci obično se sjetimo vitamina C zbog njegove uloge u prevenciji i liječenju prehlade i gripe. Uloga vitamina C (L-askorbinske kiseline) u jačanju imuniteta već je odavno široko poznata, dobrim dijelom zahvaljujući radu čuvenog kemičara i nobelovca Linusa Paulinga koji ga je 1970-ih počeo popularizirati kao djelotvornu prevenciju prehlade.

Nešto je manje poznata veza između vitamina C i raka. Još je 1954. kanadski liječnik W. J. McCormick postavio hipotezu da je rak kolagenska bolest, povezana s nedostatkom vitamina C. Pauling je demonstrirao da su miševi koji su s hranom dobivali visoke doze vitamina C imali pet puta manju vjerojatnost obolijevanja od raka kože poslije izlaganja UV zračenju od miševa s niskim unosom vitamina C. U suradnji s kirurgom Ewanom Cameronom proveo je dugo kliničko istraživanje na terminalnim pacijentima oboljelim od raka, a rezultati su pokazali da je vitamin C kod takvih pacijenata produžio preživljavanje u prosjeku za tri puta. Bitno je napomenuti da se radilo o dozama od nekoliko grama dnevno (takozvanim megadozama), koje su i stotinama puta veće od uobičajenih preporučenih doza. Paulingov zaključak da je vitamin C djelotvoran u tretiranju raka naišao je na ogorčena osporavanja, i danas se u medicinskoj zajednici to njegovo istraživanje općenito smatra opovrgnutim.

Unatoč tome, američki liječnik Hugh D. Riordan od 1970-ih je uspješno koristio velike intravenozne doze vitamina C protiv raka. Dr. Riordan i njegovi kolege godinama su pisali o tome, ali njihov rad uglavnom je ostao zanemaren.
Prevencija i suzbijanje raka nisu jedina manje poznata ili «zaboravljena» uloga vitamina C. Ovaj vitamin u visokim dozama pokazao se djelotvornim u prevenciji i liječenju mnogih bolesti, a posebno je zanimljiva njegova djelotvornost kod onih za koje se inače cjepivo smatra jedinim rješenjem.

   Zaboravljeni lijek za dječju paralizu

S porastom svijesti o opasnostima cijepljenja sve veći broj ljudi odlučuje da se ne želi cijepiti ili pak ne želi cijepiti svoju djecu. Kao najjači argument koji se suprotstavlja takvoj odluci često su spominjane zastrašujuće bolesti kao što su dječja paraliza (poliomijelitis) i tetanus. Općenito se smatra da je cijepljenje jedina djelotvorna prevencija za njih. No, je li baš tako?
Mnoge će iznenaditi činjenica da je prije više od 70 godina bilo poznato da vitamin C može spriječiti i liječiti dječju paralizu.

Vrlo brzo nakon izolacije askorbinske kiseline 1930-ih počela su eksperimentiranja s primjenom velikih doza. Među istaknutim medicinskim pionirima terapije vitaminom C bili su Claus Washington Jungeblut (1898.–1976.), William J. McCormick (1880.–1968.) i Frederick R. Klenner (1907.–1984.).
C. W. Jungeblut u svoje je vrijeme opravdano uživao ugled velikog istraživača dječje paralize. U razdoblju između 1936. i 1939. objavio je niz radova u kojima je pokazao da je davanje askorbinske kiseline majmunima zaraženim poliomijelitisom dovodilo do značajnog ublažavanja ozbiljnosti bolesti i povećanja otpornosti. Danas je o Jungeblutu dostupno malo podataka i na samom Sveučilištu Columbia gdje je predavao 33 godine. Čak i na mjestima gdje se odaje priznanje njegovom radu rijetko se spominje vitamin C. Što se dogodilo s vitaminskom terapijom protiv dječje paralize?

Ključno je to što se Jungeblutov rad odvijao prije otkrića cjepiva za dječju paralizu. Sve što su tada liječnici mogli učiniti bilo je da prepisuju lijekove za ublažavanje simptoma i nadaju se najboljem. Ta bolest predstavljala je jedan od najvećih zdravstvenih problema u SAD-u i izazivala velik strah među stanovništvom.


Albert Sabin pokušao je ponoviti Jungenblutove pokuse na majmunima, ali nije dobio zadovoljavajuće rezultate. Godine 1939. objavio je rad u kojem je zaključio da vitamin C nema učinka u prevenciji paralize kod rezus majmuna, eksperimentalno zaraženih poliovirusom. Sabinov negativan izvještaj o vrijednosti vitamina C kod poliomijelitisa zaustavio je Jungeblutov rad.

Iz današnje perspektive mnogo je lakše vidjeti razloge Sabinovog neuspjeha. Doza askorbinske kiseline koju je koristio bila je daleko premala, a ni učestalost primjene nije bila dovoljna za održavanje visokih razina askorbinske kiseline u krvi tijekom inkubacije bolesti.

Jungeblut je tvrdio da je parenteralno davanje prirodnog vitamina C tijekom razdoblja inkubacije uvijek izazivalo značajnu promjenu težine bolesti i da su nakon petog dana bolesti bile potrebne veće doze. Čak i doze koje je on koristio – do 400 mg dnevno – prema današnjim su shvaćanjima zapravo vrlo male.
Sabin, s druge strane, nije slijedio proceduru koju mu je dao Jungeblut i odbijao je Jungeblutove prijedloge po pitanju doza. I sam je priznao da je rijetko koristio više od 35 posto doze koju mu je predložio Jungeblut. Na Jungeblutovo inzistiranje da poveća dozu Sabin je samo jednom majmunu dao jednokratnu dozu od 400 mg.
Osim toga, kod inficiranja majmuna Jungeblut je koristio prirodniju metodu kapljica, dok je Sabin majmunima ubrizgavao virus, što je dovodilo do brzog razvoja najtežeg oblika bolesti.
Salk je 1955. otkrio cjepivo protiv dječje paralize, postavši nacionalni heroj. Zatim je i Sabin razvio svoje oralno cjepivo. Time je praktično stavljena točka na službeno istraživanje alternativnih terapija kao što su megadoze vitamina C.

Srećom, to nije zaustavilo pojedince poput Fredericka R. Klennera koji je megadozama askorbata liječio pacijente tijekom epidemije 1948. Evo kako je to sam opisao:

«Tijekom epidemije poliomijelitisa u Sjevernoj Karolini 1948. 60 slučajeva ove bolesti došlo je pod našu njegu. Ti pacijenti imali su sve ili gotovo sve te znakove i simptome bolesti...

Korišteni tretman bio je vitamin C u golemim dozama. Davali smo ga kao svaki drugi antibiotik, svaka dva do četiri sata. Početna doza bila je 1000 do 2000 mg, ovisno o dobi. Djeca do četiri godine dobivala su intramuskularne injekcije. Budući da nismo imali na raspolaganju laboratorijsku opremu za utvrđivanje koncentracija vitamina C u krvi i urinu, prihvatili smo krivulju temperature kao vodič za dodatno tretiranje. Rektalna temperatura bilježena je svaka dva sata. Ako nije bilo reakcije temperature nakon drugog sata davali smo novu dozu od 1000 ili 2000 mg. Ako je poslije dva sata došlo do pada vrućice, čekali bismo još dva sata do sljedeće doze. Takav raspored slijedili smo 24 sata. Nakon tog vremena temperatura bi bila konstantno spuštena, pa smo davali doze od 1000 do 2000 mg svakih šest sati sljedećih 48 sati. Svi pacijenti bili su klinički dobro nakon 72 sata. Nakon što su tri pacijenta doživjela pogoršanje, nastavili smo s lijekom još barem 48 sati – po 1000 do 2000 mg svakih osam do 12 sati. Kod svih slučajeva kod kojih je obavljena punkcija kralježnice u pravilu je utvrđen povratak tekućine u normalno stanje poslije drugog dana tretmana.»


Klenner je opisao mnoge fascinantne povijesti slučajeva. Kao primjer navest ćemo slučaj petogodišnje djevojčice oboljele od dječje paralize. Kod prvog pregleda djevojčici su već četiri dana obje noge bile paralizirane. Desna noga bila je potpuno mlitava, a za lijevu je utvrđeno da je 85 posto oduzeta. Bolovi su bili posebno jaki u koljenu i lumbalnom području. Uz masažu jedina započeta terapija bio je vitamin C. Poslije četiri dana terapije injekcijama vitamina C dijete je opet moglo pomaknuti obje noge, ali samo vrlo sporim i svjesnim kretnjama. Djevojčica je nakon četiri dana otpuštena iz bolnice uz nastavak terapije oralnim vitaminom C i voćnim sokom idućih tjedan dana. Jedanaestog dana dijete je ponovno prohodalo, a do 19. dana došlo je do potpunog povratka senzorne i motorne funkcije i nije bilo trajne invalidnosti.


Tijekom 1950-ih pojedini liječnici širom svijeta isprobali su Klennerov recept. Mnogi od njih ipak nisu vjerovali u koristi i sigurnost primjene tako velikih doza, a oni koji su koristili manje doze izvijestili su o nedjelotvornosti. Oni pak koji su se držali njegovih preporuka izvijestili su o dobrim rezultatima. Dr. H. Bauer iz Klinike Sveučilišta u Švicarskoj u Bazelu 1952. je izvijestio o dobrim rezultatima s dozama od 10 do 20 grama dnevno kod njegovih pacijenata. Dr. Edward Greer koristio je 50 do 80 grama dnevno, zabilježivši 1955. dobre kliničke rezultate s pet ozbiljnih slučajeva dječje paralize. Dr. Abram Hoffer sjeća se da je kontrolirana studija provedena u Velikoj Britaniji krajem pedesetih godina na 70 mladih žrtava dječje paralize potvrdila djelotvornost vitamina C. Svi pacijenti koji su dobivali vitamin C potpuno su se oporavili, dok je znatan broj onih koji ga nisu primili pretrpio određena trajna oštećenja. Ta studija nikada nije objavljena jer je u međuvremenu otkriveno cjepivo.

   Antitetanusni vitamin


Jungeblut je 1937. demonstrirao da askorbat deaktivira toksin tetanusa in vitro. Ta deaktivacija nije posljedica zakiseljavanja, budući da se javlja i kad se održava konstantan pH. Iako je koristio relativno niske doze dokazao je da vitamin C pruža barem djelomičnu zaštitu od toksina tetanusa in vivo. Proučavajući epidemiju dječje paralize u Australiji 1938. Jungeblut je utvrdio da je ta bolest povezana s niskim statusom vitamina C.

P. K. Dey s Odjela za fiziologiju Sveučilišta u Calcutti pokazao je da je vitamin C vrlo djelotvoran kao profilaktičko i terapijsko sredstvo u poništavanju letalnog i konvulzivnog djelovanja alkaloida strihnina. Ovo je značajno zato što su učinci trovanja strihninom slični onima koji se javljaju kod zaraze tetanusom.
Dey je poslije toga proveo istraživanje na štakorima podijeljenim u pet skupina. Prva grupa dobila je dvostruku minimalnu letalnu dozu (MLD) toksina tetanusa. Druga grupa istovremeno je dobila 2 x MLD toksina i 1 gram vitamina C po kg tjelesne težine, intraperitonealno. Sljedeća tri dana dobivali su jednaku dozu vitamina C dvaput dnevno. Treća skupina dobivala je 1 gram/kg vitamina C dvaput dnevno kroz tri dana. Nakon toga su dobili 2 x MLD toksina, pa zatim još tri dana tretiranja vitaminom C u jednakim dozama. Četvrta grupa dobila je 2 x MLD toksina i nakon javljanja lokalnih simptoma (16 do 26 sati kasnije) štakori su dobivali 1 gram/kg vitamina C dvaput dnevno tijekom tri dana. U petoj skupini štakori su dobili 2 x MLD toksina, a po pojavi generaliziranog tetanusa (40 do 47 sati kasnije), dobili su 300 mg vitamina C intravenozno.

Miševi iz prve grupe uginuli su poslije 47 do 65 sati. U drugoj skupini sve su životinje preživjele, uz vrlo blage lokalne simptome. U trećoj grupi sve su životinje preživjele, bez ikakvih simptoma. U četvrtoj grupi vitamin C spriječio je daljnje napredovanje simptoma i sve su životinje preživjele. U petoj grupi intervencija vitaminom C u kasnom stadiju tetanusa također je dovela do preživljavanja životinja. Ovi rezultati pokazali su izvanrednu djelotvornost vitamina C u prevenciji i liječenju tetanusa kod miševa.
S obzirom da se radi o strašnoj bolesti s vrlo visokom smrtnošću začuđuje da je dosad provedena samo jedna kontrolirana studija učinaka vitamina C na ljudima. Ta studija, objavljena 1984., provedena je na pacijentima s tetanusom u Bangladešu.

Studija je obuhvatila 31 tretiranog pacijenta u dobnoj skupini od 1–12 godina te 27 tretiranih pacijenata u dobnoj skupini od 13–30 godina. Svi pacijenti intravenozno su primali 1000 mg askorbinske kiseline dnevno, uz uobičajeni tretman serumom, sedativima i antibioticima. U grupi od 1–12 godina koja je dobivala vitamin C nije umro nijedan pacijent (0/31), dok je u kontrolnoj skupini, koja je primala samo konvencionalnu terapiju protiv tetanusa, podleglo 74,2 posto pacijenata (23/31). Kod pacijenata u dobi od 13–30 godina, u grupi s vitaminom C umrlo je 37 posto (10/27), dok ih je u kontrolnoj grupi preminulo 68 posto (19/28).

Vidljivo je da postoji velika razlika u postotku preživljavanja mlađih i starijih pacijenata tretiranih vitaminom C, što upućuje na zaključak da korištena doza od 1 grama jednostavno nije bila dovoljna za odrasle čija je tjelesna masa veća nego kod djece. Još jedna stvar navodi na taj zaključak – pacijenti koji su umrli usprkos tretmanu vitaminom C živjeli su i do tri-četiri tjedna od primanja u bolnicu i činilo se da su se gotovo oporavili, da bi na kraju ipak podlegli novom naletu konvulzija. Većina smrtnih slučajeva inače se dogodi unutar prva četiri dana. Čini se vjerojatnim da bi i ti pacijenti bili spašeni da su korištene veće doze.



   Nastavak - Vitamin C kao djelotvorna zamjena za cjepiva 2.dio




Magnezijev klorid za zdravlje i pomlađivanje, 2.dio



   "Magnezijevo ulje" u transdermalnoj terapiji


Svi ti problemi čine privlačnijom transdermalnu (apsorbiranje kroz kožu) upotrebu magnezijevog klorida, kako bi se zaobišao probavni sustav i potreba za klorovodičnom kiselinom i pravilnim radom probavnog trakta.

Magnezijev klorid sastoji se od 11,8 posto magnezija vezanog za 88,2 posto klorida. Dobiva se isparavanjem slanih voda, uglavnom morske vode (a također i iz Mrtvog mora). Nakon odvajanja natrijevog klorida preostaje gorki talog koji se sastoji uglavnom od magnezijevog klorida i magnezijevog sulfata. Magnezijev klorid mnogo je manje gorak od magnezijevog sulfata.

U suhom obliku magnezijev klorid obično se prodaje u obliku bijelih higroskopnih (privlače vodu) ljuskica, hidriran sa šest molekula vode (heksahidrat) po svakoj jedinici magnezija zajedno s dva kloridna iona (MgCl2).


Taj afinitet prema vodi znači da se magnezijev klorid može koristiti kao proizvod zvan “magnezijevo ulje”, koje se može koristiti na koži za transdermalnu terapiju magnezijem. Ono nije ulje u pravom smislu riječi, ali podsjeća na ulje kad se utrljava u kožu.

Uz šalicu čaja od limunske trave s Walterom Lastom, prvi sam put čula da se magnezijev klorid koristi u obliku magnezijevog ulja i da je to detaljno opisano u knjizi “Transdermalna terapija magnezijem” Marka Sircusa. Kao ljekovito sredstvo siguran je za vanjsku i unutarnju upotrebu. Sircus piše: “Otopina magnezijevog klorida ne samo što je bezopasna za tkivo, nego je također izvrsno djelovala na leukocitozu; zato je savršena za vanjsko tretiranje rana.”

Pomlađivanje većim unosom magnezija spor je proces, posebno zato što je količina magnezija koju možemo unijeti, ograničena laksativnim učinkom i potrebom da ga se drži u razumnoj ravnoteži s unosom kalcija i fosfora. Drugi je problem to što zgrčeni mišići imaju slabu cirkulaciju krvi i limfe, što unesenom magneziju otežava otapanje i ispiranje tkiva i kalcificiranih zglobova. Ti problemi mogu zahtijevati upotrebu magnezijevog ulja.

Proces pomlađivanja možemo uvelike ubrzati ako povećamo cirkulaciju kroz stalno zgrčene mišiće korištenjem magnezijevog ulja uz dubinsku masažu tkiva ili jednostavno često trljanje, ili korištenjem u vrućim oblozima. Međutim, moramo biti oprezni s osjetljivom kožom, jer magnezijevo ulje može neko vrijeme izazivati osjećaj žarenja. U tom slučaju najbolje je razrijediti ga do prihvatljive razine. Ako se utrljava u prilično razrijeđenom stanju, može se postupno upiti u kožu, ali u koncentriranom obliku jednostavno ostane ljepljiv i potrebno ga je isprati vodom nakon nekog vremena. Međutim, kod mnogih stanja kao što je artritis i drugih oblika ukočenosti i bolova, dobro je primijeniti ga na zahvaćeno područje i pokriti starim krpama preko noći.

    Antimikrobno djelovanje magnezija

Magnezijev klorid također je izvrstan za borbu protiv infekcija, što se ne može reći ni za jednu drugu kombinaciju magnezija.

Prvi istaknuti istraživač koji je proučio i promicao antibiotske učinke magnezija bio je francuski kirurg, prof. Pierre Delbet, dr. med.  Godine 1915. tražio je rješenje za čišćenje rana kod vojnika jer je utvrdio da antiseptici koji se tradicionalno koriste zapravo oštećuju tkiva i potiču infekcije umjesto da ih sprečavaju. U svim njegovim ispitivanjima otopina magnezijevog klorida bila je daleko najbolja. Otkrio je da je ona ne samo neškodljiva za tkiva, nego da također uvelike pojačava aktivnost leukocita i fagocitozu, uništavanje patogenih mikroba.


Profesor Delbet kasnije je izveo eksperimente s unutarnjom primjenom magnezijevog klorida i utvrdio, da je on snažan stimulator imunološkog sustava. U njegovim eksperimentima fagocitoza se povećala do 333 posto. To znači da je nakon unosa magnezijevog klorida isti broj bijelih krvnih stanica uništavao do tri puta više mikroba nego ranije.

S vremenom je profesor Delbet otkrio da je magnezijev klorid blagotvoran kod širokog raspona bolesti. To uključuje bolesti probavnog trakta kao što su kolitis i problemi sa žučnom vrećicom, Parkinsonovu bolest, drhtavicu i grčeve u mišićima, akne, ekceme, psorijazu, bradavice i svrbljivu kožu, impotenciju, hipertrofiju prostate, probleme s mozgom i cirkulacijom, astmu, peludnu groznicu, urtikariju i anafilaktičke reakcije. Kosa i nokti postali su jači i zdraviji, a pacijenti su imali više energije.

Profesor Delbet također je otkrio da magnezijev klorid ima vrlo dobar preventivan učinak protiv raka i liječi prekancerozna stanja kao što su leukoplakija, hiperkeratoza i kronični mastitis. Epidemiološke studije potvrdile su da regije s tlom bogatim magnezijem imaju manju učestalost raka od onih s niskim razinama magnezija.

Profesor Delbet rutinski je davao otopinu magnezijevog klorida svojim pacijentima s infekcijama i nekoliko dana prije bilo kojeg planiranog kirurškog zahvata, i ostao iznenađen time što su mnogi od tih pacijenata osjećali euforiju i navale energije. Magnezijev klorid navodno ima specifično djelovanje na virus tetanusa i njegove učinke na tijelo. Čini se da čak štiti od ugriza zmija. Zamorci nisu umrli nakon inače smrtonosnih injekcija zmijskog otrova, a kunić je preživio ugriz zmije otrovnice kad mu je dana otopina magnezijevog klorida.

Još jedan francuski liječnik, dr. A. Neveu, izliječio je u dva dana nekoliko pacijenata oboljelih od difterije upravo magnezijevim kloridom. Također je objavio 15 slučajeva poliomijelitisa koji su bili izliječeni za nekoliko dana ako je tretman započet odmah ili za nekoliko mjeseci ako je paraliza već bila uznapredovala. Dr. Neveu utvrdio je da je magnezijev klorid djelotvoran protiv astme, bronhitisa, upale pluća, emfizema, upale grla, tonzilitisa, promuklosti, prehlade, gripe, hripavca, ospica, rubeole, zaušnjaka, šarlaha, trovanja, gastroenteritisa, gnojnih čireva, apscesa, zanoktica, inficiranih rana i osteomijelitisa.

U novije vrijeme dr. med. Raul Vergini i drugi potvrdili su te ranije rezultate i dodali druge bolesti i stanja popisu uspješnih primjena magnezijevog klorida: akutni napad astme, šok, tetanus, herpes zoster, akutni i kronični konjunktivitis, optički neuritis, reumatske bolesti, mnoge alergijske bolesti i sindrom kroničnog umora. Također su utvrdili da ima blagotvorno djelovanje u terapiji protiv raka. U svim tim slučajevima, magnezijev klorid dao je daleko bolje rezultate od drugih spojeva magnezija.


   Magnezij za živce


Magnezij ima smirujući utjecaj na živčani sustav, pa se često koristi za poticanje dobrog sna. Također se može koristiti za smirivanje iritiranih i previše podraženih živaca. To je posebno korisno kod epileptičkih napada, konvulzija kod trudnica i “drhtavice” kod alkoholičara. Razine magnezija općenito su niske kod alkoholičara, što doprinosi ili izaziva mnoge od njihovih zdravstvenih problema. Ako su razine magnezija niske, živci gube kontrolu nad mišićnom aktivnosti, disanjem i mentalnim procesima. Živčani umor, tikovi i trzanje, tremor, razdražljivost, preosjetljivost, grčevi u mišićima, nemir, tjeskoba, konfuzija, dezorijentacija i nepravilan rad srca reagiraju na povećan unos magnezija. Česta pojava kod nedostatka magnezija je oštra reakcija mišića na neočekivanu buku. Na tržištu postoje “pilule za pamćenje” koje se sastoje pretežno od magnezija.

Kod nedostatka magnezija san je nemiran, napet i isprekidan čestim buđenjima. Međutim, nisu svi oblici magnezija jednako djelotvorni. U studiji na preko 200 pacijenata, dr. W. Davis koristio je magnezijev klorid kao potencijalno sredstvo za borbu protiv nesanice. Istraživač je izvijestio da se san javljao brzo i nije bio isprekidan, te da je umor nakon buđenja nestao kod 99% pacijenata. Pored toga, smanjile su se tjeskoba i napetost tijekom dana.

Mnogi simptomi Parkinsonove bolesti mogu se prevladati visokim dozama magnezija; drhtavica se može prevenirati, a ukočenost ublažiti. Kod preeklampsije, trudnice mogu dobiti konvulzije, mučninu, vrtoglavicu i glavobolje; u bolnicama ta se stanja tretiraju infuzijama magnezija. Zbog njegovog snažnog opuštajučeg učinka magnezij nije samo dobar za san, nego je od koristi i kod liječenja glavobolja i migrena. Čak je i broj samoubojstava povezan s nedostatkom magnezija: što je u određenom području manji sadržaj magnezija u tlu i vodi, veća je stopa samoubojstava.

Za epilepsiju su tipične abnormalno niske razine magnezija u krvi, spinalnoj tekućini i mozgu, što uzrokuje preveliku podražljivost u nekim regijama mozga. Mnogo je izvještaja o slučajevima epilepsije kod kojih se ona znatno poboljšala ili potpuno povukla kod uzimanja dodatnog magnezija. U pokusu s 30 epileptičara, 450 mg dodatnog magnezija dnevno uspješno je kontroliralo njihove napadaje. U drugoj studiji je utvrđeno da što je razina magnezija u krvi bila niža, epilepsija je bila teža.

Magnezij najbolje djeluje u kombinaciji s vitaminom B6 i cinkom. U dovoljnim koncentracijama, magnezij inhibira konvulzije ograničujući ili usporavajući širenje električnih podražaja iz izolirane skupine moždanih stanica na ostatak mozga. Čak se i početno pražnjenje živčanih stanica koje pokreće epileptički napadaj magnezijem može suzbiti.


   Magnezij za pomlađivanje


Kalcij i magnezij imaju suprotno djelovanje na strukturu našeg tijela. Općenito uzevši, što je struktura našeg tijela mekša, to nam je potrebniji kalcij; što je krutija i nefleksibilnija, treba nam manje kalcija i više magnezija. Magnezij može liječiti degenerativne kalcifikacije naše tjelesne strukture povezane sa starenjem i, uz to, pomoći nam da se pomladimo. Walter Last magnezij zove “mineral za pomlađivanje”.

Mlade žene, djeca i, iznad svega, bebe imaju mekane tjelesne strukture i glatku kožu, s niskim razinama kalcija i visokim razinama magnezija u njihovim organima i mekim tkivima. Njima je općenito potreban visok unos kalcija. To je biokemija mladosti. Kako starimo, postajemo sve manje i manje fleksibilni, što je najizraženije kod starih muškaraca i žena u postmenopauzi.


Arterije otvrdnjavaju i uzrokuju aterosklerozu; koštani sustav kalcificira i uzrokuje krutost, uz okoštavanje kralježnice i zglobova; bubrezi i drugi organi i žlijezde sve se više kalcificiraju i otvrdnjavaju, uz stvaranje kamenaca; kalcifikacija u očima uzrokuje katarakte; pa čak i koža postaje tvrđa, gruba naborana. Na taj način, kalcij je u istom timu s kisikom i slobodnim radikalima, dok magnezij radi zajedno s vodikom i antioksidantima na održanju tjelesne strukture mekanom.

Iako je povećan unos magnezija koristan za većinu ljudi, osobe s niskim krvnim tlakom obično trebaju više kalcija. Normalan krvni tlak je oko 120/80; što je on niži, dnevni unos kalcija trebao bi biti viši. Dok oni s visokim krvnim tlakom mogu imati koristi od unosa do dvostruko veće količine magnezija u odnosu na kalcij, oni s niskim krvnim tlakom mogu uzimati dvostruko više kalcija nego magnezija, ali oba minerala u relativno visokim količinama. Osobe s niskim krvnim tlakom i one sa sklonosti prema upalama također mogu smanjiti svoj unos fosfora.

Jedan ginekolog izvijestio je da su jajnici među prvim organima koji počnu kalcificirati, što vodi do predmenstrualne napetosti. Kad je svojim pacijenticama davao visoke doze magnezija, njihov PMS nestao je i one su se osjećale i izgledale mnogo mlađe. Većina tih žena rekla je da su izgubile na težini, imale više energije, osjećale se manje depresivno i opet uživale u seksu mnogo više nego ranije. Kod muškaraca magnezij je jednako blagotvoran za probleme povezane s povećanom prostatom. Simptomi se obično poprave nakon razdoblja uzimanja dodatnog magnezijevog klorida.


   Druge koristi po zdravlje


Vidimo koliko je magnezij neophodan za normalan rad kardiovaskularnog i živčanog sustava, kao i u preko 300 enzimskih reakcija i proizvodnji energije. Prema Marku Sircusu: “Magnezij je najvažniji mineral za održavanje pravilne električne ravnoteže i neometan metabolizam stanica. Magnezij je drugi najzastupljeniji kation (pozitivno nabijen ion) u tijelu. On je transmembranski i unutarstanični modulator stanične električne aktivnosti. Zbog toga njegov nedostatak u tijelu nije ništa manje nego katastrofalan po život stanice. Ipak, ta činjenica nije opće poznata.”

A ne počinju li zdravlje i bolest na razini stanice?

Sircus također kaže: “Bez magnezija nema energije, nema kretanja, nema života.”

U praksi često koristim softverski priručnik pod nazivom Hyperhealth (najbolja baza podataka za prirodnu medicinu na temelju objavljenih znanstvenih istraživanja; pogledati http://www.hyperhealth.com). U njemu se navode zdravstvene koristi od magnezija za različite tjelesne sustave, uključujući kardiovaskularni i živčani sustav (kao što je već rečeno), te probavni, dišni, sustav za izlučivanje, limfni, imunološki, mišićno-koštani i reproduktivni sustav, kao i za proizvodnju energije. Spominje se pozitivan utjecaj magnezija na metabolizam, kao u kontroli težine, šećera i kolesterola u krvi i navodi da je magnezij potreban za metabolizam bjelančevina, škroba i masti, kao i za funkciju jetre, štitne žlijezde
i doštitnih žlijezda. Navode se i koristi za sluh, vid i zdravlje usne šupljine.

Patologije povezene s nedostatkom magnezija su zapanjujuće: hipertenzija i druge kardiovaskularne bolesti, oštećenja bubrega i jetre, migrene, multipla skleroza, glaukom, Alzheimerova bolest, česte bakterijske infekcije, gljivične infekcije, predmenstrualni sindrom (PMS), nedostatak kalcija i kalija, dijabetes, grčevi, slabost u mišićima, impotencija, agresivnost, fibromi, gubitak sluha i akumulacija željeza.

Povećan unos magnezija pomaže u prevenciji ili otapanju bubrežnih i žučnih kamenaca.
Aktivacija probavnih enzima stvaranja žuči, kao i poboljšanje zdravlja crijevne flore faktori su koji magnezijev
klorid čine korisnim za normalizaciju probavnih procesa i smanjenje probavnih neugodnosti, nadimanja i smrada stolice. On zapravo smanjuje sve neugodne tjelesne mirise, uključujući smrad pazuha i nogu. To objašnjava zašto je klorofil općenito vrlo djelotvoran za smanjenje tjelesnih mirisa, budući da sadrži mnogo magnezija.

Voljela bih podijeliti neka od vlastitih kliničkih iskustava s magnezijevim uljem. Tretirala sam pacijenticu dijetom i dodacima prehrani dok je ona smanjivala svoj unos lijekova protiv depresije. Stanje
joj se popravljalo, ali je i dalje imala velik problem s nesanicom. Rezultat vježbi opuštanja i pranja stopala u kupki s dodanim magnezijevim uljem bio je daje zaspala još s nogama u kupki!

Druga pacijentica, nakon što je po prvi put upotrijebila magnezijevo ulje, prespavala je cijelu noć i probudila se bez grčeva u nogama. Također je oralno uzimala magnezijev klorid (budući da je gorko-slanog okusa, najbolje ga je uzimati pomiješanog sa sokom).

Dvoje mojih prijatelja nakon što su nekoliko puta namakali stopala osjetilo je blagi metalni okus u grlu. To se može interpretirati kao znak apsorpcije magnezija u sustav. Jedna druga osoba rekla mi je da sanja mnogo više nego inače i da se budi osjećajući se osvježeno nakon upotrebe magnezijevog ulja. Jedan moj kolega primjenom magnezijevog ulja smanjio je oštećenje kože nastalo izlaganjem suncu. Preporučio ga je svojim klijentima i mnogi su imali slične priče u vezi s pjegama od sunca.

I koja riječ upozorenja… Uzimanje dodatnog magnezija trebalo bi izbjegavati imate li ozbiljne probleme s bubrezima (npr. ako ste na dijalizi s ozbiljnom bubrežnom insuficijencijom), kao i kod mijastenije gravis. Provjerite svoje stanje kod liječnika. Budite oprezni kod ozbiljne slabosti nadbubrežnih žlijezda ili niskog krvnog tlaka. Previše magnezija može uzrokovati slabost mišića; ako se to dogodi, privremeno uzimajte više kalcija.


   O autorici:


Barbara Bourke radila je u industriji zdravlja i fitnessa preko 20 godina, od čega osam kao voditeljica i instruktorica fitnesa u vlastitom centru u Manlyu 11 Sydney-ju u Australiji. Kasnije je dobila naprednu diplomu nutricionizma i sada radi kao nutricionist u svojoj klinici u Mackayu u Queenslandu.

Ovaj njen članak prerada je članka Waltera Lasta “Magnesium Chloride for Health & Rejuvenation”, dostupnog na http://www.health-sciencespirit.com/magnesiumchloride.html.

Barbaru Bourke može se kontaktirati poštom na PO Box 104, Kuttabul, Old 4741, Australija i e-mailom na ionictherapy@bigpond.com
. Više informacija može se naći na http://www.strideintohealth.com.





Magnezijev klorid za zdravlje i pomlađivanje




MAGNEZIJEV KLORID, MINERALNI SPOJ DOBIVEN ISPARAVANJEM IZ MORSKE VODE, DRAGOCJEN JE ZBOG SVOJE SPOSOBNOSTI DA POTIČE ZDRAVLJE I VITALNOST, LIJEČI BROJNE BOLESTI, USPORAVA PROCES STARENJA I SUZBIJA INFEKCIJE


 Magnezij je upravo čudotvoran mineral po svom iscjeljujućem učinku na širok raspon bolesti, kao i po svojoj sposobnosti da podmladi ostarjelo tijelo. Znamo da je neophodan za mnoge enzimske reakcije, posebno u vezi s proizvodnjom stanične energije, za zdravlje mozga i živčanog sustava, a također i za zdrave zube i kosti. Međutim, iznenađuje da je u obliku magnezijevog klorida također impresivan borac protiv infekcija. Gornja izjava umirovljenog biokemičara i nutricionista Waltera Lasta u kojoj je sažeo ključnu važnost magnezija za naše zdravlje nije pretjerana. Ona je dvostruko istinita zato što je unos magnezija putem hrane uvelike opao zbog upotrebe anorganskih gnojiva i prevelikog unosa kalcija, a također i zato što medicinska struka pretjerano naglašava našu potrebu za visokim unosom kalcija i uzimanjem nadopuna prehrani s kalcijem na štetu magnezija.

Kalcij i magnezij zajednički djeluju u tijelu, ali su i suprotni po svojim učincima na naš metabolizam. To je najvećim dijelom rezultat aktivnosti doštitnih (paratiroidnih) žlijezda koje nastoje održati konstantan kombinirani umnožak kalcija i magnezija u našoj krvi te njihovu ravnotežu s fosforom. Ako je razina magnezija niska, razina kalcija mora porasti kako bi se povratila ravnoteža. Odakle dolazi taj dodatni kalcij? Iz kostiju i zuba, naravno!



To je još veći problem kada su doštitne žlijezde kronično prestimulirane, obično u kombinaciji s nedovoljno aktivnom štitnom žlijezdom. To je česta situacija kod prisutnosti kandidijaze, amalgamskih zubnih plombi i ispuna korijenskih kanala: čini se da sve to suzbija funkciju štitnjače i pretjerano stimulira doštitne žlijezde.

Što tijelo radi sa suvišnim kalcijem u krvi? Odbacuje ga u tkivo svugdje gdje postoji neka kronična upala. To vodi, na primjer, do kalcifikacije zglobova, kao kod artritisa, te do kalcifikacije jajnika i drugih žlijezda, posljedica čega je smanjena proizvodnja hormona. Kalcificirani bubrezi s vremenom dovode do potrebe za dijalizom, a kalcifiltacija u tkivu dojki, posebno u mliječnim kanalima, često se rješava nepotrebnim mastektomijama i drugim invazivnim tretmanima.

   Magnezij za zdrave kosti i zube


Medicinski autoriteti tvrde da je visoku učestalost osteoporoze i karijesa u zemljama Zapada moguće prevenirati visokim unosom kalcija. Međutim, objavljeni dokazi otkrivaju da je istina suprotna. Stanovništvo Azije i Afrike s vrlo niskim unosom od oko 300 miligrama (mg) kalcija dnevno ima vrlo nisku učestalost osteoporoze. U Africi, Bantu žene s unosom od 200 do 350 mg kalcija dnevno imaju najnižu učestalost osteoporoze u svijetu. U zapadnim zemljama s visokim unosom mliječnih proizvoda, prosječan unos kalcija je oko 1000 mg. Što je unos kalcija veći, posebno u obliku proizvoda od kravljeg mlijeka (osim maslaca), veća je učestalost osteoporoze.





Hormoni doštitnih žlijezda održavaju razine kalcija, magnezija i fosfora u kolebljivoj ravnoteži. Ako kalcij poraste magnezij pada, i obrnuto. Uz nizak unos magnezija kalcij se crpi iz kostiju kako bi se povećale razine kalcija u tkivima, dok visok unos magnezija uzrokuje da kalcij izlazi iz tkiva i odlazi u kosti. Visok unos fosfora bez visokog unosa kalcija ili magnezija uzrokuje ispiranje kalcija iz kostiju i izbacivanje iz tijela mokraćom. Visok unos fosfora uz visok kalcij i magnezij vodi do mineralizacije kostiju.

Dr. Lewis B. Barnett, ortopedski kirurg, radio je u dva različita okruga u SAD-u s bitno različitim razinama minerala u tlu i vodi. U okrugu Dallas u Teksasu visokom koncentracijom kalcija i niskom koncentracijom magnezija u vodi za piće, osteoporoza i prijelomi kuka bili su vrlo česti, dok ih u Herefordu u Teksasu s visokim razinama magnezija i niskim razinama kalcija, gotovo uopće nije bilo. U okrugu Dallas sadržaj magnezija u kostima bio je 0,5 posto, dok je u Herefordu bio 1,76 posto. U drugoj usporedbi, sadržaj magnezija u kostima osoba s osteoporozom bio je 0,62 posto, dok je kod zdravih osoba bio 1,26 posto.

Ono što vrijedi za zdrave zube vrijedi i za zdrave kosti. U jednoj novozelandskoj studiji utvrđeno je da su zubi otporni na karijes imali u prosjeku dvostruko višu količinu magnezija od zuba osjetljivih na karijes. Kao prosječna koncentracija magnezijevog fosfata u kostima navodi se 1,0 posto, u zubima oko 1,5 posto, u kljovama slonova 2,0 posto, a u zubima životinja mesojeda koje drobe kosti koncentracija je 5,0 posto. Kad se radi o snazi kostiju i zuba, kalcij zamislite kao kredu, a magnezij kao superljepilo. Magnezijevo superljepilo veže i pretvara kredu u snažne kosti i zube.

Jedna pacijentica ispričala je Walteru Lastu: “Moja liječnica nazvala me u petak popodne u vezi s mojim pregledom gustoće kostiju i htjela je znati što sam radila tijekom zadnje dvije godine. Pitala sam zašto, i odgovorila je da je uspoređujući preglede iz 2005. i 2006. vidjela da mi se na pregledu iz 2008. stanje popravilo. Nije mogla vjerovati, rekavši da obično kada uđete u raspon osteoporoze više iz njega ne izađete.” Ta liječnica zapravo je govorila kako zna da prihvaćena terapija visokim dozama dodataka s kalcijem ne djeluje, ali se ipak koristi. Ta pacijentica izmijenila je medicinski tretman, smanjivši kalcij i znatno povećavši unos magnezija (uz unos bora).


  Apsorpcija i doziranje magnezija


Rješenje za taj problem je snižavanje razina kalcija u krvi održavanjem visokog unosa magnezija. Međutim, svaki višak magnezija brzo se izgubi s mokraćom. Zbog toga, kako bismo zadržali kalcij u kostima i zubima umjesto oko zglobova i u mekim tkivima, potreban nam je konstantan unos magnezija.

Magnezij u našoj prehrani tradicionalno dolazi u ionskom obliku i u želucu se pretvara u magnezijev klorid ili se veže za bjelančevine – posebno klorofil – i zatim razgrađuje i apsorbira kao magnezijev klorid ili kelatirani magnezij.


Zato kod nadopune prehrane možemo izravno koristiti magnezijev klorid umjesto magnezijevog oksida ili hidroksida i drugih oblika koji zahtijevaju dodatnu klorovodičnu kiselinu. Magnezijev klorid ima još jednu prednost: pruža ione magnezija i klora koji su potrebi za stimulaciju aktivnosti probavnih enzima i proizvodnju klorovodične kiseline u želucu. Magnezijev sulfat, također poznat kao epsomska sol, slabo se apsorbira i zato privlači vodu u debelo crijevo i djeluje kao laksativ.

Ako se voće i povrće uzgaja na mineralima bogatom tlu, tada te namirnice imaju visok sadržaj minerala, uključujući magnezij. Kako biljka raste, pretvara anorganske minerale u organske i veže ih za kiseline kao što je limunska kiselina. U tom se obliku lako apsorbiraju. Iako većina oblika magnezija ima dobru biološku iskoristivost, kelati s aminokiselinama i magnezij vezan za voćne kiseline također imaju blagotvoran alkalizirajući učinak na tijelo.

Postotak apsorpcije magnezija varira i u obrnutom je odnosu s količinom unesenog magnezija. Magnezij se u tijelu apsorbira prvenstveno u tankom crijevu. Kad se konzumira preporučena dnevna doza (RDI) magnezija, što je u prosjeku između 360 i 410 mg dnevno, apsorbiramo približno 50% magnezija, ali kad se unose količine manje od optimalnih možemo apsorbirati čak 75 posto. Apsorpcija rapidno opada kad se odjednom unese više od 200 mg, pa je važno uzimati magnezij podijeljen u više doza tijekom dana.

Magnezijev klorid može se dodavati u hranu i piće, poput soka, uglavnom kako bi se prikrio gorko-slan okus. Ja ga osobno miješam sa sokom, četvrtinu čajne žličice odjednom, i prija mi. Ipak, to je pitanje osobnog ukusa. Možete početi s par kapi u vašem jelu ili piću i polako povećavati dozu do pola čajne žličice dvaput dnevno – što predstavlja 600 mg magnezijevog klorida dnevno. Kad su prisutni faktori poput stresa, visoke životne dobi, kardiovaskularnih problema i znakova kalcifikacije, mnogi zdravstveni radnici savjetuju doze do 1000 mg dnevno. Apsorpcija magnezija u crijevu opada sa starenjem i prisutnošću gastrointestinalnih poremećaja, a posebno kod disbioze uzrokovane antibioticima i drugim farmaceutskim lijekovima. Velik gubitak magnezija mokraćom također može biti nuspojava nekih farmaceutskih sredstava.

Jedna studija objavljena 2005. pokazala je da preko dvije trećine Amerikanaca ne konzumira čak ni najnižu preporučenu razinu magnezija, a 19 posto unosi manje od polovice toga. Da bi se popravio međustanični status magnezija može biti potrebno uzimati oralne dodatke s magnezijem do tri mjeseca ili duže, a prema dr. Normu Shealyu, može biti potrebna i jedna godina.


    Nastavak - Magnezijev klorid za zdravlje i pomlađivanje 2.dio



Istina o soji



Zastrašujuća priča o pohlepi velikih korporacija,lošoj znanosti, makinacijama u donošenju propisa i kako nas sve skupa obmanjuju, autorice ELAINE HOLLINGSWORTH, objavljena je u australskom magazinu „Nexus“.

Na temelju onoga što možete vidjeti, pročitati i čuti u većini masovnih i „alternativnih“ medija pomislili biste da su sveprisutna soja i njezini derivati najcjelovitija, najprirodnija, za srce i opće zdravlje, vitku liniju i razvoj organizma najpogodnija i općenito najdivnija namirnica koja je ikad rasla na našoj dobroj Zemlji. Jednostavna grahorica koju je lako uzgojiti, koja spada u sastavni dio prehrane od osvita civilizacije, obećavajući zdravlje i vitalnost onima koji ne podnose laktozu, novorođenčadi, starijima, ženama u menopauzi, ljudima slabijeg zdravlja, sportašima, onima koji vode brigu o svom zdravlju, zapravo, svima.
Nije skupa, ima je u svim krajevima svijeta, moguće ju je naći kao čistu soju ili kao važan sastojak u tisućama drugih prehrambenih proizvoda poput kruha koji svakodnevno jedemo, kolača, slatkiša, dječje hrane, mlijeka i proizvoda koji zamjenjuju meso, u pahuljicama koje jedemo za doručak, umacima, grickalicama, tjestenini; predstavlja također i bazu u sredstvima protiv sljepljivanja.

Naširoko se koristi kao stočna hrana i hrana za kućne ljubimce. Liječnici, poljoprivrednici, nutricionisti, sportaši, ugledne kompanije čija su imena u svakom kućanstvu postala dio naše kulture, državne vlasti – svi govore o tome kako je ovo čudo od namirnice sigurno za upotrebu i dobro za očuvanje zdravlja. Soja je toliko dobra i nema baš nikakvih štetnih učinaka da se njezina prisutnost u puno industrijski proizvedenih proizvoda često puta čak ni ne spominje. A kad je navedena, nije nas briga, svi znamo da je soja sigurna za jelo. Ljudi zaduženi za brigu o našem zdravlju s veseljem prihvaćaju jamstva koje im daju kompanije koje ju proizvode i prerađuju, zbog čega je dobila status namirnice koju se „općenito smatra sigurnom za upotrebu“ («GRAS», Gene-rally Regarded As Safe) – pa, onda je sigurno tako.

Soja se uzgaja na stotinama milijuna jutara zemlje diljem svijeta, osiguravajući sigurnu zaradu milijunima poljoprivrednika koji veselo plaćaju namete onima koji su kreirali njezine genetski izmijenjene sorte i pomogli nekima od naših najvećih multinacionalnih korporacija u širenju mita koji glasi „Soja je dobra za vas“.
Žalosno je što već desetljećima ti isti kreatori i korporacije znaju i pritom namjerno skrivaju dokaze o tome da dugotrajno konzumiranje soje izaziva rak i bezbrojne druge po život opasne bolesti, uništava kosti, uništava hormonski sustav kako ljudi tako i životinja te potiskuje seksualni nagon. Čak i da ju se preko noći ukloni iz naše prehrane, soja je tako duboko usađena u prehrambeni lanac i tijela svakoga tko ju je ikad pojeo da će njeni negativni učinci zdravstvenim problemima mučiti i one koji još nisu ni rođeni.


Istina koja stoji iza napadne komercijalne integracije užasne grahorice u zapadnjačku prehranu potresna je priča o prijevari, neodgovornosti velikih korporacija, pohlepi, lošoj znanosti, manipulaciji medijima i javnošću, korupciji, zastrašivanju, političkom oportunizmu, zataškavanju, pravnim makinacijama, nedjelotvornosti kontrolnih mehanizama i nestručnosti vladajućih tijela, tako da se u odnosu na njih kompanije za proizvodnju duhana čine poput pravih dobričina.

Ne možete vjerovati? Možda će i vas, nakon što se upoznate s nekim od dokaza za ove tvrdnje, uhvatiti bijes. Ne samo zbog činjenice što je uopće dozvoljen uzgoj, prerada i prodaja još jednog u nizu prehrambenih proizvoda za koje je dokazano da su opasni po zdravlje, nego i stoga što su u ovom slučaju njegovi proizvođači i propagatori od njega stvorili tako uspješan mit da su državni propisi i ljudi zaduženi za nadzor javnog zdravlja očigledno pokleknuli pred njim, ostavivši proizvođačima doslovce potpuno slobodne ruke da nastave dezinformirati, zbunjivati i trovati ne samo one koje su navukli na konzumiranje njihovih pogubnih proizvoda već i svakoga tko je bez znanja o tome prisiljen sudjelovati u konzumiranju ove toksične bombe koja se nalazi u svim mogućim vrstama osnovnih prehrambenih sirovina, te u hrani za stoku i perad predviđene za ljudsku prehranu. Pasivno pušenje je jedan problem, prisilna konzumacija određenog proizvoda nešto je posve drugo.

Kako je moje zauzimanje za sigurne i prirodne alternative brojnim industrijski dobivenim prehrambenim proizvodima i zdravstvenim postupcima u Australiji postalo naširoko poznato, sada mi svakodnevno pristižu očajničke molbe za pomoć ili priče o užasnim osobnim tragedijama koje su izravno povezane s upotrebom soje.

   Psihološko pustošenje


I da, ima nekoliko ljudi koji mi govore da sam sve krivo shvatila i koji mi šalju kopije članaka iz časopisa s citatima «pouzdanih znanstvenih dokaza» koji «potvrđuju» kako je soja prekrasna i sigurna za svačiju upotrebu ili me uvjeravaju da je „Sanitarium ne bi prodavao kad ne bi bila dobra“. Čini mi se da im nije palo na pamet, ili ih za to možda nije briga, da gotovo sve ove «dokaze» i „istraživanja“ na kojima se temelje navedeni članci objavljuju, a često puta i financiraju, iste one korporacije koje proizvode i prodaju sojine proizvode ili da stalno proizvode mitove tipa „svi znaju“ koji se tako dobro uklapaju u privlačna novinarska razmišljanja nesputano razbacana po stranicama masovnih medija, a koje, na žalost, ponavljaju i mnogi na zdravlje usmjereni alternativni časopisi koji bi trebali biti bolje informirani!

Zato se, ubrajate li se među one koji se osjećaju dužnima održati mi dugački govor o tome kako je „dobro poznata činjenica“ da Azijci stoljećima žive na soji, još malo strpite i pripremite da čujete kako je tek netočna ova priča. To je jedna od najšire prihvaćenih „znanstvenih činjenica“ koju propagiraju zagovornici soje, i jedan od najboljih primjera koliko su uspješni u ispiranju mozga javnosti.

Puno potresnije su u „pouzdanim znanstvenim dokazima“ proizvođača nikad spomenute priče koje gotovo svakodnevno čujem od roditelja čije su male djevojčice dobile menstruaciju, stidne dlačice, neugodan miris ispod pazuha, ili su im narasle grudi u dobi od svega četiri ili pet godina. Ili priče roditelja čiji se sinovi u pubertetskoj dobi toliko srame da se ne žele tuširati u prisutnosti svojih vršnjaka jer su im narasla prsa veličine ženskih, ili im se nisu razvili spolni organi.

Na primjer, nakon što sam u kolovozu 2002. gostovala u jutarnjoj televizijskoj emisiji Dobro jutro na australskom Kanalu 7, naš su ured preplavili telefonski pozivi i e-mailovi koji podupiru moja upozorenja o opasnostima od soje. Najpotresnije su priče majki čija djeca pate od uobičajenih simptoma koje im je prouzročila soja, a daleko najgore je svjedočanstvo šokirane majke koja je opisala tragično djetinjstvo svog sina. Ona je tijekom trudnoće pila velike količine sojinog mlijeka, ne znajući da pritom truje svog sina ženskim hormonima. Kasnije, obzirom na to da joj je estrogen oštetio reproduktivni sustav, nije mogla dojiti dječaka pa je on iz pripravka sojinog mlijeka za dojenčad koji joj je preporučila njezina liječnica dobio dodatni estrogen (svaki dan u količini koja je identična pet tableta za kontracepciju). Spolni organi njezina sina nisu se razvili ali njegove dojke jesu, pa je odbijao ići u školu dok mu nije učinjena obostrana mastektomija. Ne znajući što je uzrok zdravstvenih problema, ova je obitelj nastavila piti sojino mlijeko; sada, u dobi od 21 godine, njezin sin mora otići na još jednu obostranu mastektomiju ali nemaju dovoljno novaca za taj zahvat.

Propagatori soje, koji točno znaju kako njihovi proizvodi djeluju na ljude, uništili su mu život kao i živote milijuna drugih nesretnika, ali kladim se da bez obzira na to i dalje mirno spavaju! Istina, ovakve katastrofalne posljedice ne pogađaju svako dijete koje jede soju. Ali to isto tako nisu rijetki, jedinstveni ili izmišljeni slučajevi. To su dokumentirane, raširene, učestale i u mnogim slučajevima predvidljive posljedice hormonske neravnoteže izazvane asimilacijom velikih količina estrogena. A odakle taj estrogen? Iz hrane za male bebe i sojinih napitaka kojima svoju djecu hrane njihovi brižni roditelji često puta na preporuku stručnog liječničkog savjeta. Vjerojatno je riječ o istoj vrsti „stručnog“ savjetovanja koje očito ne vidi nikakve kontradikcije u preporuci da se potpuno istim sastojkom koji se prepisuje ženama u menopauzi, kako bi se utjecalo na razinu njihovih hormona, može pouzdano hraniti novorođenčad!

Jednostavno rečeno, premda za neke medicinske stručnjake očito ne dovoljno jednostavno: hranjenje malih beba hranom na bazi soje jednako je kao da im dajete pet kontracepcijskih tableta dnevno ili, riječima Švicarske zdravstvene službe: „količina estrogena u 100g sojinih bjelančevina odgovara količini estrogena sadržanoj u jednoj kontracepcijskoj tableti“. Ovu nepobitnu činjenicu potvrđuje i veliki broj drugih istraživanja, objavljivanih još početkom šezdesetih godina pa nadalje. Mnogi dobro obaviješteni znanstvenici i medicinski stručnjaci tvrde da kontinuirana upotreba soje u pripremanju dječje hrane predstavlja oblik genocida budući su ovi učinci poznati jer se o njima unutar znanstvenih krugova piše već desetljećima.
U poglavlju Drugim riječima, na kraju ove knjige, pronaći ćete detaljno razrađen članak prof. dr. sci. Thea Colborna pod naslovom Mir koji iznosi razloge zašto ni jedna majka nikad ne bi smjela staviti na kocku zdravlje svog nerođenog djeteta jedući kemijske supstance poput onih koje se nalaze u soji. Čvrsto vam preporučam da ga pročitate.

   „Nisam znala“


Pijenje sojinog mlijeka za vrijeme trudnoće, kao i u prethodno opisanom slučaju, često blokira stvaranje majčina mlijeka što zatim dovodi do hranjenja novorođenčeta dječjom hranom napravljenom od soje. Tragično je da se tako velik broj najgorih slučajeva oštećenja prouzročenih sojom za koje sam osobno čula odnosi na žene kojima se dogodilo upravo to. Dok govore o užasnim zdravstvenim problemima od kojih pate njihova djeca, ove žene često ne uspijevaju zadržati suze. Uvijek mi ponavljaju isto: „Nisam znala, jednostavno nisam znala. Liječnik mi je rekao da pijem sojino mlijeko za kosti i da njime hranim svoju bebu.“Ukratko, jedan od glavnih krivaca zašto je soja toliko opasna krije se u činjenici što njezino zrno sadrži velike količine aluminija kojeg je upilo iz tla na kojem raste. Godine 1997. ni manje ni više nego Odbor za prehranu Američke akademije za pedijatriju izvijestio je da „u majčinom mlijeku ima od 4 do 65 ng/ml aluminija dok dječja hrana napravljena od soje sadrži između 600 i 1.300 ng/ml“.


Slično tome, nedavno istraživanje provedeno na sveučilištu Californija-Irvine pod vodstvom prof. dr. sci. Francis Crinelle, profesorice pedijatrije, ukazalo je na povećani rizik od izraženih problema u ponašanju poput ADHD-a, a koje je potaknula visoka koncentracija mangana u dječjoj hrani od soje. Prema Crinelli, „proizvodi sojinog mlijeka sadrže oko 80 puta više mangana nego što ga ima u majčinu mlijeku, što novorođenčad izlaže riziku da će u prvim tjednima života primiti previše mangana.“

Osim narušavanja njihova osjetljivog hormonalnog sustava, sad je već naširoko raširena i pojava da male bebe koje piju sojino mlijeko pate od ozbiljnih gastrointestinalnih poremećaja. Međunarodna korporacija Nestle, vlasnica proizvođačke marke Carnation, glavni je zagovornik soje. Možda ih se sjećate kao kompanije koja je donijela dječju hranu pripremljenu od soje u zemlje Trećeg svijeta, potirući hranjenje majčinim mlijekom i ubijajući, prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije – 1,5 milijuna djece svake godine. Oni to i dalje rade, besramno forsirajući sojino mlijeko za novorođenčad poput Alsoya unatoč svim dokazima da je smrtonosno. Doista nas ne treba čuditi uzme li se u obzir veličina tržišta koje prekriva ovaj proizvod. Istra-žiteljski časopis u okviru The Washington Timesa, Insight on the News (od 26. lipnja 2001.), citirao je procjenu jednog nezavisnog stručnjaka da od ukupnog godišnjeg prihoda od 3 milijarde dolara, koliko donosi sva hrana za bebe zajedno, proizvodi od soje donose 750 milijuna dolara.

Rizici poput gore spomenutih svakako bi trebali biti dovoljan razlog da se zakonski zabrani upotreba ove ubojite grahorice, barem kad je u pitanju dječja hrana. No, čak i ako oni koji donose propise nisu spremni na djelovanje, unatoč svim dobro poznatim i lako dostupnim, neoborivim dokazima, kako je moguće da liječnici još uvijek prepisuju dječju hranu napravljenu od soje; i pitate li se zašto se moja web-stranica zove doctorsaredangerous.com! Za sad su samo vlasti u Velikoj Britaniji počele ozbiljno shvaćati upozorenja nezavisnih znanstvenika i razmišljati o zabrani prodaje dječje hrane na bazi soje.

Na žalost, ovi nečuveni zločini protiv male djece koje je moguće spriječiti pred-stavljaju samo vrh ledenog brijega. Loše sjeme u ubojitoj grahorici ne zanima ni dob ni spol njegovih žrtava. Ja nisam znanstvenica, niti ću vam iznositi dugačka formalna izlaganja, ali temeljno razumijevanje fiziologije soje i njezina kasnija industrijska prerada pomažu u shvaćanju zašto je ova grahorica daleko od toga da bude čudotvorna namirnica, u što nas žele uvjeriti njezini proizvođači i zagovornici.

Aluminij je jedan od najraširenijih minerala u tlu, no na većini usjeva ne ostavlja tragove. Biljka soje je, međutim, prijemčiva za aluminij kojeg izvlači iz tla, taložeći ga u grahoricama. Ova kontaminacija još se dodatno poveća kad se sojine grahorice potope u tankove koji sadrže aluminij i kad ih se tijekom prerade ispire kiselinom. Kad jedemo soju male količine aluminija iz oba ova izvora neizbježno ulaze u tijelo.


Sojino mlijeko sadrži 100 puta više aluminija od netretiranog kravljeg mlijeka. A kad smo kod takozvanog sojinog mlijeka, jeste li ikada vidjeli sojinu kravu? Sojine grahorice ne možete pomusti. Da biste dobili ovu bijelu tekućinu nevinog izgleda koja se primamljivo slijeva niz slike atraktivnih reklama potrebno je provesti cijeli niz postupaka. Grahorice se melje na visokoj temperaturi, a zatim se opasnim otapalima, od kojih neka ostaju u dobivenom sojinom brašnu, otklanjaju preostale masnoće. Potom se brašno u procesu separacije namijenjenom uklanjanju fibroznih vlakana miješa s lužnatom otopinom i šećerima. Propisi koje su donijele vlasti kažu da je ta količina toliko neznatna da nije važna. Pitam se tko im je to rekao. I zašto ne uzmu u obzir mišljenja znanstvenika koji govore da je ta količina važna zbog nakupljanja tvari u tijelu tijekom dugog vremena potrebnog da bi se soja probavila? Zadovoljava li vas doista uvjeravanje proizvođača kako nema opasnosti od svakodnevnog uzimanja male količine otrova, vjerojatno nekoliko puta na dan, sve dok vas ne sustignu ozbiljni zdravstveni problemi?

Baveći se istraživanjima za potrebe ove knjige naišla sam na dvanaest kemikalija koje se nakon navedenog postupka obrade dodaju soji. Njihove nazive, u najvećem broju slučajeva, jedva da mogu izgovoriti. Većina tih kemikalija poznata je kao opasna, pa čak i smrtonosna. Neću vas gnjaviti nazivima ali, vjerujte mi, ove kemikalije sigurno ne želite u svojoj blizini, a najmanje u svom tijelu.

Nije na odmet spomenuti i to da se kao nusproizvod prilikom prerade soje dobiva lecitin (sojin lecitin). Za razliku od raznovrsnih masnoća koje se u velikom rasponu prirodno javljaju u jajima, oraščićima, sjemenkama i avokadu, ovaj nusproizvod uvijek je užegao, a ekstrahira se iz taloga koji ostaje nakon što se iz grahorica otkloni ulje. Sadrži veliku količinu otapala i pesticida i pogodite što se događa. Umjesto da ga bace u deponij za odlaganje toksičnog otpada kamo i pripada, proizvođači su za njega otvorili još jedno visoko profitabilno tržište nazivajući ga «zdravim» dodatkom hrani. Među njegove neodoljive osobine ubraja se sposobnost izazivanja oštrih bolova u zglobovima (koje se često puta pogrešno dijagnosticira kao artritis) i teškog oblika gihta. (Tijekom mnogih godina mog rada kao zagovornika prirodnog liječenja savjetovala sam bezbroj ljudi koji su mislili da imaju neizlječivi artritis. Njihovi su im liječnici prepisali jake lijekove, bez da su uopće razgovarali o mogućnostima poboljšanja stanja pomoću prehrane. Svi bi me izvijestili da su im se simptomi povukli nakon što su prestali jesti soju i/ili lecitin; međutim, to zahtijeva vrijeme i ispijanje velikih količina vode.

No, vratimo se soji. Dodavanje otrova samo po sebi dovoljno je grozno, ali ubojita grahorica jedva da ih i treba za igranje svoje smrtonosne uloge. Ona je već krcata potencijalnim kancerogenim tvarima i velikom količinom drugih biljnih kemikalija koje jamče stvaranje pustoši u ljudskom organizmu. Ipak, unatoč uvjerljivim dokazima o katastrofalnim posljedicama koje dugoročna upotreba soje izaziva kod ljudi i životinja, zagovornici soje i dalje tvrde upravo suprotno – da sve ove tvari ne samo što nisu štetne već su zapravo dobre za vas!

Stvar je u tome što zrno soje sadrži brojne fitoestrogene, opisno ime za kemikalije koje se nalaze u biljkama, a imaju estrogensko djelovanje. U prirodi oni se javljaju kako bi pomogli regulaciju ciklusa parenja kod životinja, a u sintetskom se obliku u istu svrhu koriste u stočarstvu. Posvuda raširene tablete za kontrolu začeća njihova su, razumije se, sintetska verzija namijenjena ljudima. U velikim dozama ili ukoliko ih se koristi tijekom dugih vremenskih razdoblja fitoestrogeni počinju davati pro-tuestrogenski učinak. Znatno veće doze koriste se u kemoterapiji za ubijanje stanica raka.

Vrsta kemijskih spojeva pod nazivom fitoestrogeni sadrži na desetine podvrsta kao što su coumestani, izoflavoni, lignani i steroli, od kojih svaka sadrži daljnje podvrste. Soja sadrži puno izoflavona, uključujući i podvrste genistein, coumestrol i daidzein. Znanstvenici već dugi niz godina znaju da izoflavoni u sojinim proizvodima mogu smanjiti funkciju štitne žlijezde, dovodeći do autoimune bolesti, pa čak i raka štitnjače. Već se pedesetih godina fitoestrogene povezivalo s povećanim brojem slučajeva raka, neplodnošću, leukemijom i poremećajima u radu endokrinog sustava.

Charlotte Gerson, s američke Klinike za zloćudne bolesti Gerson, objavila je rezultate detaljno provedenog istraživanja (Gerson Clinic: Cancer Research, 1. lipnja, 2001. – 61 (11): 4325-8) koje dokazuje da je fitoestrogen genistein kancerogeniji od DES-a (diethylstilbestrola), sintetskog estrogenskog lijeka koji je davan milijunima trudnih žena, najvećim dijelom u razdoblju od 1938.-1971. Malo je onih koji nisu čuli za smrtne slučajeve i užasne patnje koje je ovaj lijek prouzročio bezbrojnim ženama i njihovim kćerima.

   Zabranjena hrana


Gospođa Gerson je u glasniku Gerson Healing Newsletter zapisala i sljedeće: «Zrna soje sadrže hemaglutinin, tvar koja potiče stvaranje ugrušaka, čineći da crvene krvne stanice počnu prianjati jedna uz drugu. Ovako spojene krvne stanice ne mogu dobro apsorbirati kisik kojeg bi trebale dovoditi do tjelesnih tkiva zbog čega može doći do oštećenja srca. U svojoj knjizi naslovljenoj Liječenje raka – rezultati 50 slučajeva, koja je već postala klasik, Charlottin pokojni otac dr. med. Max Gerson pacijentima na Gersonovoj terapiji soju i njezine proizvode stavlja na popis zabranjenih proizvoda.

Čak je ni manje ni više nego laboratorij za procjenu zdravstvenih rizika američkog Ministarstva energetike objavio istraživanje koje pokazuje da izoflavoni u soji djeluju na isti način kao i zabranjeni insekticid DDT izazivajući multipliciranje stanica raka dojke. Godine 1988. tim sa Tajvanskog sveučilišta pod vodstvom dr. Theodora Kaya iznio je primjedbu da je već više od pola stoljeća poznato da soja izaziva povećanje štitnjače, osobito kod žena i djece.

Dr. Mike Fitzpatrick, ugledni toksikolog koji se nalazi na čelu novozelandske kampanje protiv soje, napisao je 1998. znanstveni rad u kojem je citirao većinu objavljenih radova o opasnostima od sojinih izoflavona koji je, zatim, podnio američkoj Upravi za kontrolu hrane i lijekova. Ovaj rad najprije je objavljen u časopisu Price-Pottenger Nutritioti Foundation Jonrnal pod naslovom „Izoflavoni: panaceja ili otrov?“, a zatim u časopisu The New Zealand Medkal Journal (od veljače 2000.) pod naslovom „Proizvodi od soje i njihov učinak na štitnjaču“. Ovo je dugačak, vrlo detaljan i zastrašujući članak.

Evo tek nekoliko napomena koje se u njemu iznose: „Toksično djelovanje izoflavona na životinje prvi je put skrenulo pozornost znanstvene zajednice na činjenicu da sojini izoflavoni dovode do poremećaja endokrinog sustava…. Kod svih do danas testiranih životinjskih vrsta došlo je do značajnih negativnih učinaka na endokrini sustav.“

Pojednostavljeno rečeno, to znači da soja može oštetiti vaš žljezdani sustav, a ne budu li vaše žlijezde funkcionirale kako treba, to će vam drastično narušiti zdravlje. Osim toga: „Sojini izoflavoni povećavaju rizik od obolijevanja od raka dojke… Sojini izoflavoni dovode do poremećaja menstrualnog ciklusa tijekom i još do tri mjeseca nakon što su uneseni u organizam… Koncentracija genisteina koja se nalazi u proizvodima od soje dovoljna je da potakne stanice dojke na početak procesa stanične diobe… Postoji zabrinutost da žene koje jedu izolate sojinih bjelančevina učestalije obolijevaju od epitelijalne hiperplazije.“


   Alergen


Ostali popularni argumenti u korist soje su oni koji govore da proizvodi od fermentirane soje poput tempeha i natoa sadrže visoke razine vitamina B12. Međutim, u tim se argumentima ne spominje da se vrsta vitamina B12 koja se nalazi u soji ubraja u neaktivne oblike B12 koje ljudsko tijelo nije u stanju iskoristiti. Neki su istraživači iznijeli pretpostavke da ovaj oblik vitamina B12 u stvari može spriječiti apsorpciju iskoristivog vitamina B12. Također je otkriveno da su alergijske reakcije na soju daleko češće od alergija na ostale vrste mahunarki. Čak i Američka pedijatrijska akademija priznaje da bi rano izlaganje soji kroz industrijski proizvedenu hranu za male bebe moglo predstavljati glavni uzrok alergije na soju kod starije djece i odraslih.

Vjerujući „glasinama“, jedan moj uporni kritičar rekao mi je da „zasigurno zna“ da kad soja proklija iz nje izađu svi otrovi. Ne mogu ga uvjeriti ni znanstveni dokazi da se klijanjem soje genistein pretvara u coumestrol koji je trideset puta jači od estrogena! Prije nekog vremena, kad su informacije o opasnostima od soje počele curiti u javnost, mašinerija za odnose s javnošću počela je s pojačanim radom izbacujući priče o tomu kako se štetne tvari za koje se zna da u soji postoje uklanjaju tijekom procesa obrade. Ovo je totalna neistina, što potvrđuju brojna istraživanja, a zagovornici soje ipak je često spominju. Kako je opisano ranije, industrijska prerada u stvari dodaje nove smrtonosne komponente već ionako snažnom toksičnom koktelu.

Ima još mnogo „istina“ koje lobi koji podupire soju izvikuje kao odgovor na bilo kakvu zabrinutost za zdravlje, a vjerujete li još uvijek da će konzumiranje soje poboljšati hormonalno zdravlje muškaraca i žena, razmislite o sljedećem. Konzumiranje soje s ovim ciljem nije samo opasno već i uzaludno budući da, kao što navodi časopis Nexus, „redovnici koji žive u samostanima u celibatu i jedu vegetarijansku hranu drže da su proizvodi od soje od velike pomoći jer smanjuju libido.“

U razvijenim zemljama poput SAD-a, Kanade, Australije i Novog Zelanda vlasti su osnovale statutarna tijela nadležna za nadzor da hrana i lijekovi koji su dostupni javnosti budu sigurni za upotrebu. Na žalost, kad se radi o tržištu soje i Američka uprava za kontrolu hrane i lijekova i Australsko-Novozelandska uprava za prehranu (sad pod novim nazivom Prehrambeni standardi Australije i Novog Zelanda) pokazale su spremnost da ekonomske interese proizvođača stave iznad interesa potrošača, u čemu idu tako daleko da čak i falsificiraju podatke ili zadržavaju informacije koje bi imale negativni učinak na reklamu.

Nedavno je u našoj zemlji na svijetlo dana izašao napadan slučaj namjernog obmanjivanja javnosti od strane organa vlasti, a mediji su ga u cijelosti ignorirali. I ovaj put je riječ o upotrebi hrane za djecu na bazi soje, pa bi svatko tko još uvijek smatra da „vlasti ne bi dozvolile prodaju soje kad ona ne bi bila sigurna za upotrebu“ trebao razmisliti.



   Izvor:  Elaine Hollingsworth







Meso i njegova štetnost



   Zašto bez mesa?

Sve što nas okružuje ima svoju vibraciju i od toga kakvu hranu uzimamo zavisi i funkcionisanje našeg organizma, naše duhovno , mentalno i zdravstveno stanje, naše misli, raspoloženje, osećanja i ponašanje. Hrana koja doprinosi našem dobrom raspoloženju i radosti, pozitivnim mislima, dinamizmu i životnom elanu i unutrašnjem i spoljašnjem miru je hrana biljnog porekla bogata vitaminima i mineralima, zatim, integralne žitarice, bogate ugljenim hidratima, orašasto voće i semenke. Namirnice koje u sebi sadrže previše belančevina i masti, posebno životinjskog porekla, koje se, pre svega, nalaze u mesu i ribi, utiču na usporenost, tromost i lenjost organizma, jer je i sam proces varenja i asimilacije sporiji. Preterano uzimanje ovih namirnica izaziva nervozu, agresiju, depresiju i nemir, naročito ako se konzumira meso koje nije organskog porekla.

Ljudski organizam nije prilagođen niti po sistemu za preradu (vilica), ni po sistemu za varenje (želudac i creva) konzumiranju mesa. Nakon uzimanja mesa i prerađevina od mesa u debelom crevu se stvaraju toksične bakterije koje su strane ljudskom organizmu. Ljudi koji konzumiraju uglavnom meso i mesne prerađevine su agresivni, brzo planu, zacrvene se kada se svađaju, netolerantni su i pate od mnogih fizioloških bolesti.


Razlog ovakvog ponašanja jeste i preterana količina adrenalina koja se unosi sa mesom, jer životinja u momentu klanja doživi stres i adrenalin koji se tom prilikom stvara usled straha ostaje u mesu. Savremeno čovečanstvo, načinom života u večitoj žurbi za materijalnim bogatstvima, već je izloženo stresnim situacijama, nervozi i strahu za sopstveno održanje, tako da dodatni adrenalin koji se unosi mesom samo pogoršava postojeće stanje. Pored toga, čim se životinja zakolje dolazi do raspadanja belančevina koje izazivaju truljenje mesa i meso poprima sivkastozelenu boju. Zbog toga se meso boji veštačkim materijama (nitriti i nitrati) i što je starije to je više hemikalija potrebno da se dobije sveža, crvenkasta, “prirodna” boja.

Takođe, prilikom tovljenja stočnoj hrani se dodaju hormoni radi bržeg sazrevanja i taj se proces nastavlja i u mesu. Konzumiranjem takvog mesa (posebno junetine) dečji organizam prebrzo fiziološki sazreva, što dovodi do preranog puberteta (galofak generacije), koji nije praćen uporednim psihološkim razvojem. Pored toga, hormoni koji se daju stoci za zaustavljanje polnog nagona utiču na pojavu ranog steriliteta kod mladih.

To znači da meso gajeno na današnjim savremenim farmama predstavlja biološki bezvredno, patološko meso, koje je toksično i veoma štetno za ljudski organizam. Po svojoj biološkoj konstituciji čovek je biljojed, odnosno plodojed i sve što sadrži meso može se nadoknaditi pravilnim izborom i kombinovanjem namirnica. Na primer, po svom sadržaju i kvalitetu belančevina soja (43% belančevina) je neuporedivo kvalitetnija i za ljudski organizam prihvatljivija namiranica. Integralna pšenica, i uopšte žitarice, bogate su belančevinama i ugljenim hidratima i mnogo su hranljivije od mesa. Pored toga, one vežu sve otrove i pročišćavaju creva i organizam se oslobađa svih toksina, a i podmazuju i osvežavaju istrošene zglobove.

Vegetarijanska hrana je bogata vlaknima neophodnim za redovno oslobađanje organizma od otpadnih materija, koje meso ne sadrži, pa se veoma dugo zadržava u telu čoveka (pet dana). Period varenja vegetarijanske hrane je mnogo brži i lakši, jer organizmu nije potrebna dodatna energija, koja ostaje za regeneraciju, fizičke i umne aktivnosti.

Ukoliko ne možete bez mesa. onda meso ne treba jesti više od jednom nedeljno i da po mogućstvu bude organskog porekla. Nikako ne treba uzimati svinjsko meso, za koje je dokazano da ima potpuno isto tkivo kao ljudsko meso. Najmanje štetno za ljudski organizam je jagnjeće meso (zbog blage vibracije koju ima jagnje), konjsko i pureće meso. Meso obavezno treba konzumirati sa svežim crnim lukom, koji veže otrove i pomaže da se organizam previše ne zagadi uzimanjem mesa.

Prilikom pripremanja mesa preporučuje se da meso odleži u kiselom mleku dva do tri dana i da fermentira i da se nakon toga bez masnoće i bilo kakvih dodataka dinsta u poklopljenoj posudi na svega 60°C. Za ishranu male djece meso treba izmiksati.

- STRUKTURA BJELANČEVINA SVINJETINE VRLO JE SLIČNA ONOJ U LJUDSKOM MESU, zbog toga je pri probavi stalni obrambeni crijevni sistem ne prepoznaje kao strano tijelo,te lako kroz crijevne zidove prolazi u limfu i krv zajedno sa bjelančevinastim produktima truljenja i toksinima (otrovima). To se dogadja brže i lakše nego bilo kojim drugim životinjskim ili biljnim bjelančevinama.

- SVINJETINA SADRŽI JEDNU BJELANČEVINU koja na osnovi svoje strukture ima vrlo visoku stopu raspadanja (truljenja). Vrlo brzo prelazi u gnjilost. Tako nastali produkti truljenja znatno opterećuju crijeva, limfu, krv, jetra i sve organe za izlučivanje i odlaganje toksina.Zbog masti, kolesterina i svoje specifične strukture bjelančevina, svinjetina je najveći podstrekač ateroskleroze.


- SVINJSKO MESO IMA VISOK SADRŽAJ MASTI koje se nalaze u svim stanicama a ne samo u takozvanim masnim stanicama kao kod janjetine ili junetine.

- VISOK SADRŽAJ KOLESTERINA, najveći je u svinjskom mesu.Kolesterin u ljudskom tijelu ima različite zadatke, npr. Izgradnju staničnih opni i prijenosa masti ali što je previše, previše je!

- VEZIVNA TKIVA su naročito izložena negativnom djelovanju jedenja svinjetine. Vezivno tkivo ima zadatak da organizam kao cjelinu drži na okupu. Voda se u vezivnom tkivu zadržava u spoju malih molekula koje najčešće sadrže sumpor. Što je više spojeva u vezivnom tkivu utoliko više se nakuplja voda pa je tkivo natečenije. Budući da svinjetina ima visok postotak sumpora, korištenjem svinjskog mesa se velik dio ovih sumpornih spojeva odlaže u vezivnom tkivu (tetive i hrskavice). Time se vezivno tkivo poput spužve puni vodom a kod redovite upotrebe svinjetine doslovno natiče.

- SLUZAVE supstance svinjskog mesa odlažu se u žilama, tetivama i hrskavicama sistema za kretanje. Korištenjem svinjetine, ove supstance vezivnog tkiva postaju u neku ruku sluzave, mekane i manje otporne. Posljedica je da se žile lakše istežu, tetive ne mogu izdržati opterećenje a hrskavice degeneriraju (potroše se). Tako nastaju tipična oboljenja kao reuma, artritis, artroza, oštećenja hrskavičnih spojeva…

- HORMON RASTA koji se u velikoj količini nalazi u svinjskom mesu i koji ne djeluje samo na pojačani rast mladih do puberteta, nego je aktivan i kod odraslih, pospješuje upale, bujanje itd. Budući da potiče sve procese rasta, potiče i rast stanica raka. Zakrčenjem vezivnog tkiva sudjeluje neosporno kao uzročnik u nastanku raka a porastom hormona ubrzava njegov razvoj.

- HISTAMIN se u svinjetini nalazi u visokoj koncentraciji. Njegova koncentracija je najveća u usporedbi sa drugim životinjama za klanje. Histamin je pak najači izazivač alergijskih reakcija uopće.Tijelo koje se hrani svinjskim mesom je zbog visoke kolkičine histamina manje otporno na stres pa je zbog toga sklonije čirevima na želucu, srčanim aritmijama i infarktima. Svinjetina zbog histamina pospješuje i kožne alergije kao urticarija, neurodermatitis i peludna hunjavica.

Toksini iz svinjskog mesa ometaju rad nervnog sistema a time i druge funkcije organizma.
Svinjetina je najveći limfni opterećevač koji se testom može obuhvatiti.Svinjetina opterećuje limfni sistem još 4 (četiri) sedmice nakon jela. Svinje iz masovnog uzgoja sadrže najveću količinu ADRENALINA i izlučuju ga direktno u krv pa jedenje krvi ima pogubne posljedice za onog tko to čini.


Kod pisanja ovog teksta korištena knjiga Dr.sc.Josipa Antolovića koju su potpisali i Dr. Carlo Rubbia, (Nobelova nagrada) i Prof.Dr. I. Prigogine, (Nobelova nagrada) kao i mnogi drugi znanstvenici.


   Izvor: http://www.zdravaishrana.net/meso.htm





Ljekovita snaga vode




Unosite u svoje tijelo dvije litre vode na dan i odmah ćete osjetiti razliku: sjajna koža, gubitak težine, manje celulita, bolji imunitet i ogromne količine energije! Voda je bazični element i najvažnija za održavanje zdravlja i može revolucionarno promijeniti naše živote. Trebamo vodu svakodnevno da bi preživjeli, ali zanemarujemo da nase tijelo vapi za mnogo vecim kolićinama vode koje su potrebne za naše zdravlje. Tijelo ima 75 posto vode ali ako razina padne za samo 2 posto postajemo dehidrirani, metabolizam se usporava i funkcionira manje učinkovito.

Stručnjaci preporučuju najmanje dvije litre vode na dan. Potrebna su vam dva do tri dana da se naviknete uzimati dovoljnu količinu vode. Za najbolji učinak, trebate se pridržavati nekoliko jednostavnih pravila:

Uzmite najmanje dvije litre vode na dan. Ne preporučuje se mineralna voda. Najidealnije je uzimati jednu čašu vode na sat.

Za vrijeme i nakon vježbanja povećajte unos vode, – kavu, čaj, alkohol i voćne sokove ne ubrajamo u vodu.

Čim ustanete, popijte čašu vode, da rehidrirate organizam nakon spavanja. Uzmite čašu vode prije ručka i večere, da smanjite apetit. Pobrinite se da uzmete jednu i pol litru vode prije 18 sati.


   Program detoksikacije organizma vodom kroz 18 dana

Određena hrana sadrži i do 50 posto vode, a neka čak i do 95 posto. Unos te hrane osigurava hranjivost i hidrataciju, no unatoč tome morate piti dvije litre vode na dan.

Posebno izbjegavajte diuretike, jer oni crpe vodu iz organizma van. To uključuje alkohol, napitke s kofeinom, col u, kavu i čaj. Vježbanje je važno jer ubrzava detoksikaciju – ali pri tom popijte dodatnu litru vode najmanje.

Dok spavamo, gubimo vodu znojenjem i putem normalnih metaboličkih procesa, zato započnite dan s velikom čašom vode, i doručkujte hranu koja sadrži veliki postotak vode. Jogurt i voće su izvrsni.

Ne uzimajte odredene trave, primjerice trave ili čajeve od smreke, maslačka i koprive, je oni potiču lučenje vode iz organizma. Izbjegavajte začine jer oni povećavaju tjelesnu temperaturu pri čemu je potrebno uzimati veće količine vode od normalno preporučene.

Tijekom vremena detoksikacije možete jesti riblje ulje, ulja, jogurte, krumpire, grašak, povrće, voće rižu i salate.

Svaki od tih 18 dana morate uzimati najmanje dvije litre vode na dan, najmanje 3 glavna obroka ili 5 manjih. morate jesti najmanje 5 voćki, 5 porcija ribe, grašak, porciju riže, ulja ili komad sira na dan. Možete jesti koliko hoćete dopuštene hrane, ali to je minimalno što morate koristiti.

Sirevi i ulja nemaju uvijek 50 posto vode, ali je ih potrebno unositi da bi izbalansirali prehranu. Stručnjaci preporučavaju radije ovčje nego goveđe proizvode jer ih organizam lakše probavlja.

Glavni obrok jedite tijekom dana i ne kasno navečer. Bolje je jesti 4 -5 manjih nego velike količine hrane u 2 do 3 obroka što može uzrokovati pad količine šećera u krvi.

Ako mislite nešto grickati, zapamtite da se u 75 posto slučajeva organizam traži vodu a ne hranu. Svaki put kad mislite da ste gladni, uzmite čašu vode.Ako ste nakon 20 minuta nervozni znači da ste ipak gladni, pa uzmite nešto od preporučene hrane, jogurt …

Program detoksikacije organizma vodom nije dijeta već pomaže da očistite organizam od štetnih tvari.

   Zanimljivosti o vodi

U 75 posto slučajevi kad smo gladni, zapravo smo žedni. Naš mozak sadži 75 posto vode. Krv sadrži 95 posto vode. Kosti 22 posto, mišići 75 posto vode. Dehidracija može uzrokovati glavobolju ili vrtoglavicu.

U vrućim ljetnim danima, znojenjem organizam gubi 16 čaša vode dnevno.

Organizam gubi istu količinu vode dok spavamo kao i kad smo budni .Dehidracija može usporiti metabolizam za 3 posto. Dva posto dehidracije orga-nizma može usporiti pamćenje.

Uzimanjem vode povećava se učinkovitost svih organa u tijelu. Jetra, pluća, koža, bubrezi, probavni organi koriste vodu da bi se pročistili. Nedovoljne količine vode usporavaju organizam i zbog toga možete patiti od zatvorenosti, sive kože, infekcija i natečenih žlijezda.

   Dehidracija zdravlje, prehrana

Dehidracija, dan za danom, može uzrokovati, lošu cirkulaciju, visoki krvni tlak, glavobolje, vrtoglavice, suhu kožu, urinarne infek:ije, spori metabolizam, smanjen imunitet, stres, celulit .

Jetra – čiste organizam od štetnih tvari, primjerice alkohola i aditiva. Preopterećena jetra vodi u letargiju i u ektremnim slučajevima žuticu. Bubrezi – reguliraju količinu natrija i kalija. Preopterećenje dovodi do umora organizma, infekcija, te kamenca u ekstremnim slučajevima. Crijeva – vrše apsorpciju hranjivih i eliminaciju otpadnih tvari. Od ulaska vode do eliminacije potrebno je 8 sati, a pri dehidraciji i do 24 sata.

Limfa – apsorbira mrtve stanice te bjelančevine vodi do limfnih čvorova, koji se nalaze po našem tijelu. Dehidracijom se usporava eliminacija tvari putem limfe.

Koža – filtrira soli, kiseline. Ona je odličan pokazatelj unutrašnjeg stanja organizma. Točkasta i blijeda koža može biti prvi znak da se nismo brinuli za sebe.

   Zaključak

Najmanji korak koji možete učiniti za vaše je povećeti unos vode.


   Izvor: portal transformacijasvijesti.com

 
 

Morska voda – sigurna zamjena za krvnu plazmu?, 2. dio

 

   Morski tretman

U godinama koje su uslijedile, moje istraživanje okrenulo se prema alternativnim terapijama protiv raka i lijekovima za kronične degenerativne bolesti, posebno nakon što sam postala beznadno bolesna i povratila svoje zdravlje, kao i zdravlje drugih članova obitelji, bez lijekova ili kirurgije, zahvaljujući neobičnom liječniku natoropatu iz Spokanea, Washington - pokojnom dr. Haroldu Dicku, ND. Njegove izvanredne dijagnostičke i liječničke vještine usvojila je i usavršila njegova kći, dr. Letitia Dick-Watrous, ND, koja je s njim odradila tri godine stažiranja, postala njegova suradnica i preuzela njegovu ordinaciju nakon njegove smrti. Dr. Nick nije samo preokrenuo moje zdravstveno stanje slabo poznatim dijagnostičkim «alatom» i moderniziranim načinom liječenja s korijenima u starom «vodenom lijeku» slavnog njemačkog oca Sebastiana Kneippa, testu tolerancije hrane O. G. Carrolla i konstitucijske hidroterapije, nego je bio moj mentor i u meni je probudio entuzijazam za istraživanje koji nikada nije nestao – a dr. Dick-Watrous razbuktala je vatru.

Tijekom istraživanja prirodnih metoda liječenja postala sam član jedne web-stranice koja je opisivala slabo poznate alternativne tretmane za rak i infekcije. Među njima je bio i «morski tretman», temeljen na radu francuskog biologa/fiziologa Renéa Quintona. On je dokazao da je morska voda, prikladno pripremljena i pod određenim uvjetima, doslovno identična krvnoj plazmi sisavaca. Uz pomoć mnogih uglednih liječnika on je početkom dvadesetog stoljeća uspješno koristio morsku vodu kao lijek na tisućama pacijenata u Francuskoj i Egiptu. Rak je u to vrijeme bio gotovo nepoznat, ali mnoge druge bolesti reagirale su na injekcije razrijeđene oceanske vode – prave «morske plazme» koja je mogla remineralizirati bolesno tijelo, normalizirati pH (kiselo-alkalnu) razinu i uravnotežiti elektrolite, uklanjajući time temeljni uzrok mnogih bolesti kroz regeneraciju «unutarnjeg terena», kako je to Quinton zvao.

Izvještaj je uključivao fotografije pacijenata prije i nakon tretmana. Kao i većinu ljudi, prvo su me privukle šokantne 100 godina stare fotografije, a znanost je bila na dalekom drugom mjestu. Bebe vraćene s ruba smrti od kolere i drugih uzroka; tijela nalik na leševe ispunjena do zdrave punašnosti; gruba koža koja suzi od ekcema pretvorena u glatku i bez ozljeda... sve zahvaljujući moći morske vode. Dokazano je da su se mnoge od pokora ranog dvadesetog stoljeća kao što je tuberkuloza mogle liječiti ovom izvanrednom morskom plazmom. Oceanska voda (plazma) u povijesti je imala brojne primjene, na temelju koncepta obnavljanja, pročišćavanja i regeneracije unutarnjeg terena fluida, kao i održavanja ravnoteže tijela. Dokazano je da podržava i obnavlja stanične funkcije.

Koliko je važna ravnoteža minerala i elemenata u tragovima u tijelu? Mnogi istraživači, uključujući dr. Joela Wallacha, autora uspješne audio kazete Dead Doctors Don't Lie, tvrdi da nedostatak samo jednog minerala potrebnog tijelu može potaknuti javljanje čak deset različitih simptoma. Naravno, moderna medicina za većinu ljudskih bolesti još uvijek uglavnom krivi klice i genetiku, tako da se teorija o «nedostatku minerala» uglavnom ignorira. Ali dr. Wallach vjeruje da je česta srčana bolest, kardiomiopatija – bolest koja je ubila bezbrojne žrtve od profesionalnih sportaša do kardiologa, ili ih pretvorila u kandidate za transplantaciju srca – uzrokovana običnim nedostatkom selena, elementa u tragovima, što se može liječiti ili prevenirati dodacima prehrani koji koštaju par centa dnevno.

Tu na scenu stupa morska voda – nedostajuća karika u prehrani siromašnoj elementima! Ona sadrži sve poznate minerale i elemente u tragovima, u organskom obliku i odgovarajućim omjerima potrebnim ljudskim tkivima – i cijelo je vrijeme bila tu kao iscjeljujući i životvorni agens, skriven a svima na vidiku. Iako je web-stranica na kojoj sam prvi put saznala za morski tretman imala dobar prikaz i impresivne slike, potpunija web-stranica o toj temi bila je u pripremi. Tamo, na njegovoj akademskoj web-stranici http://www.oceanplasma.org, otkrila sam da dr. Juergen Buche, ND, prevodi golemu količinu istraživanja o oceanskoj vodi i prateće dokumentacije s izvornog francuskog na engleski.


Ono što sam pronašla na toj stranici bio je pogodak «u sridu» da još uvijek teturam! Naišla sam na nešto što je rezoniralo s mojom fobijom od transfuzije. Pokazalo se da su na napuštenim psima izvođeni pokusi kako bi se testirala oceanska plazma (razrijeđena, hladno filtrirana oceanska voda) kao zamjena za transfuziju. U jednom eksperimentu René Quinton i njegov medicinski tim iz psa su izvukli svu njegovu krv i zamijenili je izotoničnom (razrijeđenom) morskom vodom. Pomislili biste da je pas trebao umrijeti istog trena, ali pas je preživio. Drugog dana nakon transfuzije, 50 posto komponenti krvi ponovno se pojavilo. Do četvrtog dana obnovilo se skoro 100 posto nedostajućih komponenti, što, kako se čini, dokazuje biološku transmutaciju (promjenu jednog elementa u drugi). Ne samo što se krv potpuno regenerirala, nego je nedugo nakon procedure pas skakao uokolo poput šteneta, vitalniji nego ikad, i poživio je još mnogo godina. Samo pomislite što bi sigurna, djelotvorna, neiscrpna zamjena za transfuziju krvi značila za svijet: ne bi bilo nuspojava, ne bi trebalo usklađivati krvne grupe, ne bi trebalo provjeravati prisutnost patogenih organizama, i bila bi to prava plazma s dokazanim vlastitim ljekovitim svojstvima!

Pa, što se dogodilo s tim čudotvornim morskim tretmanom? Prvi svjetski rat stao je na put medicinskim istraživanjima, i Quinton je pozvan u vojsku. Umro je 1925. Ti su događaji donekle prekinuli kontinuitet bolnica i klinika s morskim tretmanom, kojih je bilo mnogo. Međutim, njegovi medicinski suradnici i gorljivi sljedbenici nastavili su s tretmanom, i on je u nekoliko zemalja doživio preporod nakon Drugog svjetskog rata. Testovi na životinjama s morskom vodom kao zamjenom za transfuziju ponovljeni su s istim rezultatima 1969; ali otada se «morski tretman» koristi kao terapijski agent na ljudima, uglavnom kao temeljni tretman za kronične degenerativne bolesti. Također, postao je poznat kao potpuna i brzo iskoristiva tekuća nadopuna mineralima i elementima u tragovima za remineralizaciju, detoksifikaciju, povećanje energije i ublažavanje stresa.

Nitko nikada nije pokušao izvesti pokuse s transfuzijom na ljudima. Što se tiče ljekovitih svojstava morske vode, u današnjoj restriktivnoj medicinskoj atmosferi o morskoj se vodi smije govoriti samo kao o «mineralnom piću». Ako netko izgovori ili napiše riječ «lijek» u vezi s nekim zaštićenim imenom, «prekršaj» bi bio pravno utuživ. Samo se za farmaceutski lijek, toksičan po samoj svojoj prirodi, smije reći da «liječi». Nikakve od FDA sankcionirane studije o djelotvornosti tretmana morskom vodom za neku bolest neće biti financirane ili prijavljene, jer se neki dodatak prehrani može proučavati samo u vezi s njegovim faktorom «smanjenja rizika» od neke bolesti kako to definira vladina agencija, a ne kao tretman za samu bolest.

Zašto nikada nismo čuli za Renéa Quintona i njegov morski tretman?

   Bolestan zdravstveni sustav

SAD bilježe najgore nacionalno zdravlje od svih industrijaliziranih zemalja u svijetu – usprkos tome što troše najviše novaca na zdravstvena istraživanja i zdravstvenu skrb. Ova zemlja žalosno zaostaje u mnogim područjima medicinske znanosti, posebno kada se oni koji profitiraju od loše znanosti pozivaju pod oružje radi vlastite zaštite od sigurnijih, djelotvornijih i jeftinijih lijekova i metoda kao što je Quintonova skromna ali živa terapija oceanskom vodom.

Pogledajte međunarodnu farmaceutsku industriju. Posjeduje toliko novca i moći da kontrolira ne samo FDA, nego i američke zakone i politiku o zdravstvu. Uzmimo, na primjer, slučaj porasta «kolesterola». U prošlosti, federalne smjernice za kontrolu kolesterola bile su ovakve: za nekoga s 300 mg kolesterola u prehrani dnevno, s razinom HDL-a (dobrog kolesterola) od 35 mg po decilitru u krvi, smatralo se da ima neprihvatljive razine i da ga je potrebno liječiti. Međutim, pod «vodstvom» moćne farmaceutske industrije, te federalne smjernice nedavno su promijenjene. Sada se manje od 200 mg kolesterola u prehrani dnevno smatra prihvatljivim, a svaka razina HDL-a (dobrog kolesterola) manja od 40 mg/dL sada je neprihvatljiva (JAMA 2001; 285:2486-2497). Prevedeno: po starim smjernicama, 13 milijuna ljudi bilo je poticano na uzimanje lijekova; po novim smjernicama, sada 36 milijuna ljudi kupuje te lijekove, a to znači da milijarde dolara dodatnih prihoda odlaze farmaceutskim kompanijama.

U isto vrijeme, te farmaceutske kompanije bile su posebno nesklone objavljivanju bilo kakvih informacija o posljedicama lijekovima izazvanog niskog kolesterola, koje - prema nekim studijama - mogu uključivati depresiju, nasilno ponašanje, suicidalnost, agresivnost, povećan rizik od moždanog udara i slabu funkciju imunološkog sustava. Čini se da nam ispiru mozak nekom vrstom mitologije lijekova kako bismo vjerovali da su bolesti uzrokovane nedostatkom lijekova, i da se mogu liječiti isključivo povećanim i skupim uzimanjem lijekova.

Što bi se dogodilo s tim međunarodnim farmaceutskim kartelima kad bi se na tržištu izvan njihove kontrole iznenada pojavio pravi lijek za rak? Budući da oni financijski postoje samo radi «tretiranja simptoma» (kontrole bolesti), a ne radi liječenja bilo čega, moguće je da bi se, kao posljedica toga, cijela naša financijska/medicinska infrastruktura mogla srušiti. Vlasnici dionica farmaceutskih kompanija žele profite, a ne lijek koji bi stao na kraj ljudskim patnjama i okončao priljev profita. Slične priče mogu se čuti i u vezi sa zamjenama za fosilna goriva i drugim otkrićima te izumima koji bi mogli promijeniti svijet, ali nikada nisu dospjeli na otvoreno tržište zbog intervencija konkurencije.

Slično tome, sigurna zamjena za transfuziju krvi mogla bi ugroziti previše bogatih i moćnih dijelova medicinskog tržišta da bi ikada ugledala svjetlo dana... ali mogućnosti se daju zamisliti. Međutim, «Vizija bez djelovanja samo je san», kako je rekao dr. Buche. Smatrajte ovaj članak početkom djelovanja – možda vašeg djelovanja!

   Prikupljanje živog rješenja

Morska voda može se uzimati oralno ili se može ubrizgati injekcijom. Međutim, prikupljanje morske vode za potrošnju nije jednostavno; ono traži znanje, pažnju i odgovarajuću opremu. Morska voda se razlikuje po sastavu i ne može se uzimati nasumce. Njen sastav varira ovisno o udaljenosti od obale, klimi i morskoj vegetaciji. Tijekom cijelog procesa od oceana do boce, morska voda ne smije doći u dodir s metalom; mora ostati hladna, jer toplina ubija okrepljujuća živa svojstva morske vode. Mora se transportirati i čuvati u staklu ili plastičnim posudama prikladnim za hranu. Nakon toga ju je potrebno testirati i pročistiti hladnim postupkom koji ju štiti od promjena i čuva njeno stanje kao žive otopine (više detalja o prikupljanju morske vode može se naći na web-stranici http://www.truthquest2.com/oceanplasma.htm .)


Morska voda u svom izvornom i iskonskom stanju imala je samo trećinu sadržaja soli koji ima danas, i ta se činjenica još uvijek odražava u udjelu soli u krvi i suzama. Oceani su kroz vjekove postali koncentriraniji, i njihova je voda sada daleko preslana da bi se mogla piti u većim količinama. Da bi se oceanska voda mogla koristiti kao krvna plazma, mora biti razrijeđena ultračistom vodom do iste koncentracije kakvu ima krvna plazma: to jest, do devet grama soli po litri. Kao savršena mineralna nadopuna, može se uzimati oralno u razrijeđenom obliku ili nerazrijeđena, za ljude koji nisu osjetljivi na natrij – ali samo u malim količinama, kao što je jedna unca [0,03 litre] odjednom, i nekoliko puta dnevno, ako je potrebno.

Međutim, izuzetno je važno da ju se za kućnu upotrebu razrjeđuje čistom izvorskom vodom, jer klorirana voda na oceansku vodu djeluje jednako štetno kao što, prema nekoliko studija, djeluje na ljudsko tijelo. Francuzi su to shvatili: oni ozoniraju vodu za piće umjesto da u nju dodaju (jeftiniji) klor.

Točna svojstva morske vode ostaju zagonetka za suvremenu znanost. Usprkos našem velikom tehničkom znanju, potpuna priroda morske vode prkosi analizama. Ona ima neka živa svojstva koja su izvan zbroja njenih sastojaka. Ne može se osušiti i vratiti u prvobitno stanje, niti se može sintetizirati u kemijskom laboratoriju. Veliki francuski znanstvenik Antoine Béchamp krv je smatrao nekom vrstom tekućeg tkiva, a ne samo tekućinom.

Morska voda također u sebi ima nešto po čemu je više od «obične vode». Ona podržava život, kao što je dokazao nobelovac Alexis Carroll, koji je u njoj preko 26 godina održavao na životu komadić tkiva kokošjeg srca, uz svakodnevno mijenjanje vode kako bi se uklonio metabolički otpad.

U stvari, moglo bi se reći da smo mi sačuvali ocean u sebi, i da je taj hranjivim tvarima bogat medij izvor života. Svaka stanica u tijelu kupa se i hrani u njemu. On preuzima i odnosi otpadne produkte staničnog metabolizma. On ima životnu snagu – za razliku od slane otopine u poznatim vrećicama u svakoj bolnici, koja nije ništa više od otopine kuhinjske soli u običnoj vodi. Prerađena kuhinjska sol nema puno sličnosti sa sirovom, neprerađenom, mineralima bogatom morskom soli koju bismo trebali koristiti, a naša iscrpljena tijela trpe posljedice toga.

Kad bih trebala ići na operaciju, željela bih iznad svoje glave vidjeti vrećicu «oceanske plazme» prije nego što se pogase svjetla. Svijet treba ljude s hrabrošću i vizijom, spremne pokrenuti prve pokuse s transfuzijom morske vode na ljudima; svijet treba nekoga tko će nastaviti pokuse Renéa Quintona na životinjama i napraviti taj skok u budućnost koji označava istinski napredak.


   Autor:  Dianne Jacobs Thompson    e-mail: t_ospeaks@yahoo.com

   Izvor:  časopis "Nexus" 





Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...