Apokalipsa zdravlja: siječnja 2011

Istina o dijabetesu, 2. dio



   Liječenje vs Tretman

Taj novi, čudesni medicinski preparat trebao je da bude djelotvoran, kao insulin, ublažavajući nepoželjne simptome ove bolesti, ali ne i djelotvoran u smislu otklanjanja njihovog uzroka tj. izlječenja te bolesti. Tako bi ga pacijent morao koristiti sve do kraja svog života. On bi takođe morao da ispunjava uslove za patentiranje tj. ne bi se smjelo raditi ni o kakvoj prirodnoj supstanci jer se one kao takve ne mogu patentirati. Kao insulin, on je trebao da bude i veoma profitabilan. Obavezne vladine regulacije bi bile potrebne kako bi se stimulisali doktori da propisuju taj preparat. Eksperimenti koji su potrebni da se obave kako bi se dobile vladine dozvole, biće veoma skupi, kako bi se spriječila pojava drugih neodobrenih preparata, kao i konkurencija.

Takvo je porijeklo klasičnog medicinskog protokola “tretiranja simptoma”. Ponašajući se tako, farmaceutske kompanije i doktori mogu veoma dobro prosperirati u tom biznisu, a pacijenti se pri svemu tome ne liječe, nego im se samo privremeno kontrolišu, odnosno ublažavaju posljedice te bolesti.
I ne samo to, prirodni preparati koji su u stanju da stvarno izlječe ovo oboljenje, moraju se potisnuti, odnosno, izbaciti iz upotrebe i zataškati. Što su oni djelotvorniji utoliko više napora će biti uloženo u njihovo eliminisanje dok će njihovi proponenti i promoteri biti hapšeni pod optužbom da su šarlatani. Nakon svega, ne može se dozvoliti pojava kojekavih jeftinih i djelotvornih prirodnih medicinskih preparata na monopoliziranom tržištu koje je specifično dizajnirano za tretman simptoma a ne liječenje uzroka bolesti.

Prirodne supstance su često sposobne da stvarno liječe bolesti. To je upravo i razlog zašto se koriste zakonske poluge kako bi se te prirodne supstance, koje su često mnogo efikasnije od sintetičkih medicinskih preparata, izbacile sa tržišta i upotrebe, a u vezi s tim, riječ - “liječenje” se izbacuje iz medicinskog riječnika. Tako je miniran i koncept slobodnog tržišta kada se o medicini radi.

Sada je već jasno da se riječ “izlječenje” pod pritiskom zakona mora izbacivati iz upotrebe. FDA ima sveobuhvatne Orvelovske zakonske regulacije koje zabranjuju koristenje riječi “izlječenje” u vezi sa bilo kojom konkurentnom supstancom koja se ne koristi u sklopu klasične medicine. To je upravo iz razloga što mnoge prirodne supstance mogu ne samo da liječe nego i da spriječe bolesti a to je riječ od koje se najviše plaše farmacutske kompanije i klasična medicina zajednica.

   Komercijalna Vrijednost Simptoma

liječenja bolesti na ublažavanje njihovih simptoma, postalo je neophodno da se smisli i novi način za plasman medicinskih preparata. To je i učinjeno u 1949.g. usred epidemije insulin-rezistentnog dijabetesa.
Tako je, u 1949.g. američka medicinska zajednica re-klasificirala simptome dijabetesa(10) zajedno sa simptomima mnogih drugih oboljenja u - zasebne bolesti. Nakon te re-klasifikacije uspostavljena je jedna nova dijagnostička osnova, tako da su konkurentne medicinske specijalističke grupe brzo iskoristile ovu priliku, te se svaka od njih pozabavila onom grupom simptoma za koju se smatrala nadležnom.
Tako su kardiolozi, endokrinolozi, urolozi, internisti, i mnogi drugi specijalisti počeli da tretiraju one simptome koji su spadali u njihov domen. Pošto su se istinski uzroci ove bolesti počeli ignorisati, tako se potpuno odvratila pažnja i od bilo kakvog izlječenja.



Slabost srca, na primjer, koja se prije smatrala čestom posljedicom dijabetesa, sada je postala posebna bolest koja nema nikakve veze sa dijabetesom. Doduše, bilo je moderno razmišljati u smislu da dijabetes “povećava rizik za kardio-vaskularna oboljenja”. Uzročna uloga poremećenog sistema za kontrolu nivoa šećera u krvi kod slabosti srca, potpuno je zanemarena.
U skladu sa ovom novom medicinskom paradigmom, nijedan od tretmana, koje nude ovi specijalisti za srce, ne može stvarno da izliječi bolesti srca niti je namjenjen za njihovo liječenje. Na primjer, pacijenti koji se podvrgnu operaciji bajpasa na srcu, u prosjeku žive nakon nje 3 godine, što je skoro isto kao i u slučaju onih koji se nisu podvrgli nikakvom hirurškom zahvatu.(11)

Danas, više od pola ljudi koji žive u Americi pati od jednog ili više simptoma ove bolesti. Na samom svom početku, ta bolest je bila doktorima dobro poznata kao dijabetes tip-2, insulin-rezistentan dijabetes, dijabetes odraslih osoba, ili nešto rjeđe kao hiperinsulinemija.
Prema podacima Američkog Društva za Oboljenja Srca, skoro 50% Amerikanaca pati od jednog ili više simptoma ove bolesti. Jedna trećina populacije SAD je pretjerano gojazna dok polovina stanovništva ima višak kilograma. Dijabetes tip 2, koji je takođe smatran oboljenjem odraslih ljudi, sada se redovno javlja i kod šestogodišnje djece.

Mnoge degenerativne bolesti mogu se direktno povezati sa poremećajima rada endokrinog sistema. To oboljenje je, 30-tih godina, doktorima bilo veoma dobro poznato kao Insulin-rezistentan dijabetes. Osnovni uzrok ovog oboljenja je poremećaj u regulaciji nivoa šećera u krvi usljed djelovanja štetnih masti i ulja. Ovo oboljenje se dalje komplikuje ukoliko dođe do nedostatka nekih esencijalnih supstanci koje su potrebne tijelu kako bi ono izašlo na kraj sa posljedicama metabolizma ovih otrova.

Nisu sve masti i ulja iste. Neke od njih su zdrave i korisne; mnoge od njih, koje normalno nalazimo u prodavnicama, su otrovne. Njihov zdravstveni značaj se ne nalazi u smislu njihove podjele na nezasićene i zasićene, kako industrija masti i ulja želi da vjerujemo. Mnoga zasićena ulja i masti su veoma korisni; mnoga nezasićena ulja su veoma otrovna. S aspekta njihovog zdravstvenog značaja, veoma važno je da napravimo razliku između prirodnih i prerađenih, odnosno, sintetizovanih.

Reklamiranje ovih proizvoda je veoma nepošteno od strane industrije za preradu masti i ulja. Njihova propagandna kampanja ima za cilj stvaranje tržišta za jeftine otpatke, kao što su ulja od soje, pamučnih sjemenki i uljane repice.

Kad bi javnost bila informisana i svjesna, ova ulja se uopšte ne bi ni smjela pojaviti na tržištu, a onda bi u SAD i drugim državama u svijetu, - sigurno bilo i mnogo manje dijabetesa.

   Epidemiološka veza za životnim stilom čovjeka

Jos 1901.g. učinjeni su prvi veći pokušaji da se proizvedu i prodaju prehrambeni proizvodi uz pomoć automatizirane fabričke mašinerije jer je uviđeno da se na tom polju može ostvariti jedan enorman profit. Većina tih ranih pokušaja je propalo jer su ljudi sumnjali u valjanost hrane koja nije bila svježa i koja nije stizala direktno sa farmi, a i sama tehnologija prerade je bila prilično loša. Sve dok je životni standard ljudi bio na visini, ovakvi proizvodi nisu imali uspjeha. Kompanija Crisco,(12) je u jednom navratu pokušala da promoviše jedan od takvih vještačkih produkata, tako što ga je besplatno dijelila američkim domaćicama kako bi zadobila njihovo povjerenje i počeli da ga koristi umjesto uobičajene svinjske masti.

Kada je margarin bio izbačen na tržište, njemu su se žestoko suprostavile mnoge američke države u kojima je bila razvijena mliječna industrija. Kada je 30-tih godina došlo do tzv. “velike depresije”, margarin kompanije Crisco kao i neki drugi rafinirani i hidrogenizirani proizvodi uspjeli su da prodru na američko tržište hrane. Otpor mliječne industrije uvođenju margarina u prehranu se skoro ugasio tokom Drugog Svjetskog Rata, jer nije bilo dovoljno putera za potrebe civilnog stanovništva i vojske.(13) Tada je mliječna industrija izgubila podršku i jednostavno se morala pomiriti s tim da podijeli tržište, te se okrenula ka snabdijevanju vojske.

Ulje od lana i riblje ulje, koji su se uobičajeno mogli naći u prodavnicama i koji su normalno bili dio prehrane stanovništva prije pojave dijabetesa, nestala su sa polica u trgovinama. Kompanija Archer Daniels Midland je bila poslednji proizvođać lanenog ulja, a sa svojom proizvodnjom je prestala u 1950. godini.

Nešto kasnije, jedna od masti koje su ostale i koje su bile istinski zdrave, bila je podvrgnuta jednoj masovnoj medijskoj dezinformativnoj kampanji i prikazana kao zasićena mast koja je izazivala oboljenje srca. Kao rezultat toga, ona je bukvalno morala da nestane sa polica prodavaonica. Tako je kokosovo ulje izbačeno iz prehrane i zamijenjeno uljima od soje, pamučnih sjemenki i uljane repice.(14) Naši roditelji, bake i djedovi nikada ne bi zamijenili ono lijepo i zdravo kokosovo ulje za ovaj jeftini otpadni materijal koji se danas koristi. Kratko nakon ovog uspješnog medijskog rata, američki narod je izgubio rat za ulje. Tokom mnogih godina, kokosovo ulje je bilo naše najefikasnije prehrambeno sredstvo za kontrolu težine.
Istorija ovog studioznog narušavanja čistoće naših prehrambenih proizvoda potpuno je paralelna sa porastom epidemije dijabetesa i ta hiperinsulinemija je sada veoma zastupljena ne samo u Americi, nego i cijelom svijetu.

Drugi korak u liječenju ove bolesti je prestank vjerovanja u laži da su naši prehrambeni proizvodi zdravi i hranljivi.


    Nastavak - Istina o dijabetesu - kraj


Istina o Dijabetesu



Pohlepna i nepoštena nauka promovira unosnu epidemiju dijabetesa svjetskih razmjera koju poštenje i istinska nauka mogu brzo zaustaviti uspostavljanjem prirodnog mehanizma za kontrolu nivoa šećera u krvi


   Dijabetes Industrija

Današnja industrija dijabetesa je jedna masivna zajednica koja je neprestano rasla, korak po korak, sve od svog dubioznog nastanka početkom XX vijeka. U poslednjih 80 godina ona je ostvarila ogroman uspjeh u zataškavanju glasova onih koji pokušavaju da ukažu na ovu veliku prevaru u modernoj terapiji dijabetesa. Ona se već pretvorila u religiju a kao i svaka religija, ona uveliko zavisi od vijernikove vjere. Ona je toliko postala uspješna da se graniči sa blasfemijom ukoliko se kaže da je, u većini slučajeva, ljubazni svećenik sa stetoskopom koji prominentno visi s njegovog vrata, ništa drugo do jedan šarlatan i prevarant. U većini slučajeva, on nikada nije izlječio ni jedan jedini slučaj dijabetesa u cijeloj svojoj medicinskoj karijeri.

Finansijski i politički uticaj ove medicinske zajednice je skoro potpuno potčinio sebi orginalnu namjenu naših regulatornih agencija. Oni rutinski odobravaju smrtonosne i neefikasne lijekove koji su nedovoljno testirani. Bivši načelnik FDA (Američki Zavod za Zaštitu Zdravlja, prim. prev.), Dr Herbert Ley, u svom svjedočenju pred Senatom SAD, je rekao: "Ljudi misle da ih FDA štiti. To nije tačno. Ono što FDA radi i ono što ljudi misle da FDA radi, različito je kao dan i noć."(2)

Finansijski i politički uticaj ove medicinske zajednice dominira našom cijelom industrijom zdravstvenog osiguranja. Iako se to počinje da mijenja, u Americi je još uvijek teško naći zdravstveno osiguranje za poslodavce, koje pokriva alternativne medicinske tretmane. Ortodoksna medicina je standardna u svim američkim državama. Alternativna medicina nije. Na primjer, u 11 država postoji samo 1400 registrovanih naturopata u odnosu na 3.4 miliona registrovanih praktikanata klasične medicine u 50 država.(3) Generalno rečeno, samo dozvoljeni tretmani od strane registrovanih, kredibilnih praktikanata mogu da podliježu osiguranju. Kao posljedica toga, stvara se jedna posebna vrsta novca koja cirkuliše samo u okviru klasične medicinske i farmaceutske industrije. Ni jedna druga industrija u svijetu nije u stanju da utiče da obezbjedi takvu politiku ubjeđivanja ljudi da oni prihvate da plaćaju toliki dio svoje plate u obliku koji im ne dozvoljava da troše te pare na onaj način koji oni smatraju odgovarajućim.


Finansijski i politički uticaj ove medicinske zajednice potpuno kontroliše bukvano svaku publikaciju na temu dijabetesa u ovoj državi. Mnoge publikacije na temu dijabetesa su finansijski potpomognute reklamama za sredstva za lječenje dijabetesa. Ni jedan editor neće dozvoliti da se u njegovom magazinu objavi istina. To je i razlog zašto dijabetičari plaćaju samo jednu trećinu ili jednu četvrtinu cijene štampanja magazina na kojeg se oslanjaju za dobijanje tačnih informacija. Ostatak je nadomješten od strane ‘proizvođaća dijabetesa’ koji imaju veliki komercijalni interes da sprijeće dijabetičare u izlječenju svoje bolesti. Ukoliko tražite magazin koji govori istinu o dijabetesu, prvo pogledajte da li je pun reklama za promociju sredstava za terapiju dijabetesa.
Takođe, postoje i razna društva koja skupljaju donacije za istraživanje lijekova protiv raznih bolesti. Svake godine oni nas uvjeravaju kako se određeni lijek nalazi odmah tu, iza ugla - samo nam pošaljite još para! Neke od tih organizacija su jasno implicirane u tome da svojim savjetima upravo promovišu razvoj i napredak dijabetesa kod svojih vijernih pobornika. Na primjer, oni su žestoko zagovarali vrste ishrane,(4) koje su se potvrdile kao bezvrijedne,—kao što je to mogao da vidi svako ko ih se pridržavao. Oni su ismijavali korištenje glikemičnih tableta koje mogu prilično pomoći dijabetičarima. Oni su promovisali margarin kao zdrav za srce, dugo nakon što se saznalo da margarin uzrokuje dijabetes i doprinosi slabosti srca.(5)

Ukoliko se ljudi ikada probude i prihvate tretman za dijabetes koji se skriva već 40 godina, ova društva će se ubrzo nakon toga raspasti. Međutim, sve do tada oni će uveliko da zavise od naše podrške.

Već 40 godina medicinska istraživanja nam sve jasnije pokazuju da je dijabetes jedno degenerativno oboljenje koje je direktno prouzrokovano od strane prehrambenih prerađevina koje su orjentisane ka stvaranju profita umjesto zdravlja. Iako se ove informacije mogu prilično lako naći u gomilama literature na temu medicinskih istraživanja, one nam u praksi ne stoje na raspolaganju. U svakom slučaju, te informacije nisu dostupne ni na medicinskim fakultetima gdje se obučavaju naši doktori-prodavaći. Od sredstava koja uzrokuju našu današnju epidemiju dijabetesa veoma su prominentni - prerađene masti i ulja - koji se danas prodaju u supermarketima.

Prvi korak u liječenju dijabetesa je prestanak vjerovanja u laž da je dijabetes neizlječiv.

   Povijest Dijabetesa

U 1922.g. tri kanadska nobelovca, Banting, Best i Macleod, spasili su život jednoj četrnaestogodisnjoj djevojčici u Glavnoj Bolnici u Torontu, uz pomoć injekcije insulina.(6) Kompanija Eli Lilly je dobila dozvolu za proizvodnju novog čudesnog lijeka dok se medicinska zajednica kupala u slavi dobro obavljenog posla.
Negdje oko 1933.g. pojavile su se glasine o jednoj novoj i opakoj vrsti dijabetesa. Ta vijest je bila prezentirana od strane Joslyna, Dublina i Marksa, i objavljena u Američkom Žurnalu Medicinskih Nauka. U tom radu pod nazivom, "Proučavanja Diabetesa Mellitusa",(7) diskutovalo se o pojavi epidemije jedne nove bolesti koja je bila veoma slična dijabetesu iz ranih 20-tih godina, s tim što ova bolest nije reagovala na onaj čudesni insulin. Što je još gore, neki pacijenti su umirali nakon terapije insulinom.

Ta nova bolest postala je poznata kao "insulin-rezistentni dijabetes" jer se odlikovala povećanim nivoom šećera u krvi, kao kod dijabetesa, ali nije bilo pozitivne reakcije na terapiju insulinom. Mnogi doktori su imali prilično mnogo uspjeha u liječenju ove bolesti uz pomoć regulisanja ishrane. Između 1930 i 1940.g. mnogo toga je već bilo otkriveno o vezi između hrane i dijabetesa.
Dijabetes, koji je medu američkim stanovništvom bio zastupljen sa 0.0028% po glavi, početkom tog vijeka, do 1933.g. je skočio za 1000% i postao bolest s kojom su se mnogi doktori počeli da susreću.(8) Ta bolest je pod raznim imenima do 1990. godine zahvatila više od polovine američke populacije i onesposobila skoro 20% stanovništva.(9)

U 1950.g. medicinska zajednica se osposobila za određivanje nivoa insulina u krvi. Te analize su ubrzo pokazale da ova bolest nije bila klasični dijabetes; za nju je bio karakterističan normalan ili povišen nivo insulina u krvi. Problem je bio u tome što je insulin bio nedjelotvoran; on nije snižavao nivo šećera u krvi. Međutim, s obzirom da je ova bilest bila poznata tokom prošlih 20 godina kao dijabetes, ona je sada nazvana dijabetes tip-2. To je bilo iz razloga da bi se ona razlikovala od ranijeg tipa dijabetesa (tip 1), izazvanog usljed poremećene proizvodnje insulina od strane pankreasa.
Da su otkrića na polju ljudske ishrane zadržana i bila javno dostupna bar do nekih 60-tih godina, dijabetes bi sigurno bio smatran jednom izljećivom bolešću, a ne samo podložna terapiji. Umjesto toga, u 1950.g. otpočela je potraga za drugim čudesnim preparatom kojim će se tretirati problem dijabetesa tipa 2.


   Nastavak - Istina o dijabetesu 2.dio


Napomena: izvor teksta i ime autora objaviti ću na kraju članka!
Ako ovim tekstom pomognem i jednom dijabetičaru mom zadovoljstvu neće biti kraja, i ujedno molim svakog čitatelja koji poznaje nekog tko ima problema sa dijabetesom neka osjeti zadovoljstvo pomažući! Krasan osjećaj!


Genocid nad ženama, 2. dio




Nexus:  Posljednjih nekoliko godina ipak nailazimo na tvrdnju (kako u raznim medijima, tako i u izjavama određenih stručnjaka) da ne postoji antivirusno sredstvo koje bi djelovalo protiv HPV virusa. Kako to komentirate?

Singer:  To nije istina! Osobno Vam to tvrdim. Pa cijelo vrijeme o tome govorim! O liječenju! Sa mnom su radili ljudi koji znaju što je istina. Imam popis 500 žena, 250 tretiranih interferonom, 250 netretiranih, dakle kontrolnih, i imam rezultate. Činjenica je da kod žena liječenih interferonom izostaje progresija CIN, a kod kontrolnih je nalazimo u čak 10,42%. Mislim da to govori sve.

Nexus:  Jeste li u Vašim istraživanjima zabilježili nuspojave kod žena koje su liječene vaginaletama koje su sadržavale prirodni interferon?

Singer:  Ne, nikakve.

Nexus:  Da li je nakon Vašeg odlaska netko nastavio Vaš rad i istraživanja?

Singer:  Ne. Otišao sam koncem 1994. nakon čega je sve stalo. Nekoliko je kolega nastavilo s terapijama vaginaletama, ali koliko znam više se koriste u privatnoj praksi. Osobno mislim da su vrlo skupe i to je jedan - uz onaj da se proizvode u vrlo malim, ograničenim količinama - od dodatnih problema danas. Imao sam prije godinu i pol slučaj kad mi se preko zajedničkih prijatelja javila mlada majka stara 26 godina u ranoj trudnoći s dijagnosticiranim HPV virusom. Njoj je od strane kolega savjetovano da pobaci. Međutim, ja sam savjetovao da u petom mjesecu trudnoće započne s terapijom vaginaleta humanog interferona. Danas je zdrava, nema traga HPV virusu i najvažnije - ima potpuno zdravo dijete

Nexus:  Što mislite o cjepivu protiv HPV virusa i da li će ono po Vašem mišljenju u potpunosti moći zamijeniti prirodni interferon?

Singer:  Govorimo o dvije različite stvari. Jedna se zove cijepljenje, a druga liječenje. Osobno nemam ništa protiv cjepiva, posebice ako će ono riješiti problem i ako će procijepljene djevojčice za 20 godina biti sigurne. Ako to netko danas jamči, to je izvrsno. Ali ističem - to nije liječenje! Za liječenje odgovorno sugeriram liječenje s HLI, posebice zbog mogućnosti liječenja trudnica i očuvanja plodnosti.

Nexus:  Gospodine Šooš, vidite li i dalje ikakvu budućnost za prirodni nepročišćeni interferon, s obzirom da se i vaginalete proizvode samo sporadično?

Šooš:  Istina je da kraj toliko bačenog novca jednostavno ne uspijevamo pronači sredstva za nastavak laboratorijskih istraživanja. Ali ostaju činjenice i dokazi koji su do sada pokazali da je prirodnom nepročišćenom interferonu pod utjecajem ekstrakta holocenskih minerala moguće povisiti antivirusnu  i antitumorsku aktivnost tri do četiri puta. Istovremeno, kod pročišćenog prirodnog interferona ta je aktivnost neznatno povišena, dok rekombinantni interferon ne pokazuje nikakvo povećanje aktivnosti. Ti spomenuti rezultati obavezuju nas da ispitamo mogućnost njihove praktične terapijske vrijednosti, za što danas kao što vidimo - nedostaju sredstva , nedostaje novac!

                                                      Prof.dr.Berta Jereb (Slovenija)

Nexus:  Tijekom 2003. godine godine u medijima ste vodili bitku tvrdeći da Ministarstvo zdravstva ne uočava vrijednost  prirodnog leukocitnog interferona, te ne želi financijski pomoći Imunološkom zavodu u proizvodnji istog. Tad su se pojavili naslovi i tvrdnje kako je prirodni leukocitni interferon opasan za zdravlje ljudi i liječenje. Što su pod time mislili? (više: www.vjesnik.hr/html/2003/06/02/ClanakTx.asp?r=sta&c=1,   www.index.hr/vijesti/clanak/imunološki-zavod-privremeno-obustavio-proizvodnju-interferona/139314.aspx)

Šooš:  Prirodni leukocitarni interferon proizvodio se iz krvi ljudskih dobrovoljnih davalaca, dakle prolazio je sve nužne testove. Nije to bio nikakav argument, tvrdnja da je opasan, to je samo dovelo do toga da se može početi s uvozom sintetskog, rekombinantnog interferona. Rekombinantni interferon još uvijek nema svojstva prirodnog. O njegovoj djelotvornosti uopće ne želim govoriti, on je "biološki mrtvac"! Osim toga, proizvodnja prirodnog uopće nije opasna, niti skupa. Kad bi sad poželjeli proizvesti lingvalete interferona koje bi se stavljale pod jezik kao preventiva bilo koje gripe za Hrvatsku, to bi državu koštalo 5 ili 6 milijuna kuna.

Nexus:  Želite reći da takav pripravak može djelovati i kod ptičje, obične ili svinjske gripe, čak i ako virus mutira?

Šooš:  Naravno da bi djelovao, prirodni interferon je prva linija obrane protiv virusa, bez obzira na mutacije. Naime, prirodni interferon onog trena kad uđe u organizam čisti sve viruse na koje naiđe i vraća prirodno stanje imuniteta. Kad u nekom kolektivu imate pojavu virusa, primjerice, svinjske gripe kod recimo dvije osobe, sve ostale ljude uključite u preventivu interferonom i nemate epidemije. Interferon oponaša zdrav organizam. Zato Tamiflu ne može pomoći jer nema to djelovanje. On postaje rezistentan. A o njegovim nuspojavama bolje da i ne govorimo. Niti vam cjepivo može pomoći ako virus mutira. Prirodni interferon jednostavno inhibira umnažanje virusa. Vrlo jednostavno.

Nexus:  Znači li to, ako primjerice ovaj virus H1N1 mutira, da naručenih 2,5 milijuna doza, postaje  nedjelotvorno?

Šooš:  Točno tako, a ovaj virus svinjske gripe upravo bi to mogao napraviti - mutirati. Bolje je ne stvarati paniku, pa pogledajte taj virus svinjske gripe, na svom je polazištu grozan, a ovdje kod nas blag! Klasika - tresla se brda rodio se miš!

Nexus:  Gdje se još proizvodi prirodni interferon?

Šooš:  Multinacionalne kompanije brinu se da se ne proizvodi kao nekada. Osim Kube mislim da ga proizvode još Egipat, Mađarska, Rusija. Većina je odustala, neki i zato što nisu poštovali pravilo da prirodni interferon ne treba pročišćavati i da ga u doziranju treba koristiti u vrlo malim količinama. Tek tada on postaje moćan i djelotvoran. Ali uglavnom je zamijenjen sintetskim, rekombinantnim, koji ne valja.

Nexus:  Znate li možda kakvo je stanje s primjenom prirodnog interferona u Sloveniji? Spomenuli ste da su nekada radili s vašim, prirodno proizvedenim interferonom u Imunološkom?

Šooš:  Znam da istražuju i koriste rekombinantni interferon. Rekao sam već da rekombinantni stvara antitijela, do toga su i oni došli. Znate, u većini zemalja postoje ljudi iz medicinskih krugova koji vjeruju u ovo o čemu govorim, znaju. Poput dr.Berte Jereb. Ali činjenica je da svi koriste rekombinantni. Zato što moraju! Moje je mišljenje da se s istraživanjima i primjenom prirodnog interferona treba nastaviti. I ne samo moje. Tako misli i dobitnik Nobelove nagrade za virologiju 2008. godine, prof.dr.med. Harald zur Hausen s kojim sam u kontaktu.


Napomena:  Ovaj članak je samo jedan dio izvornog članka koji je izašao u magazinu  Nexus u dva broja, br. 40 i 41 koji su izašli u listopadu i studenom 2009.godine. Nakon osobnog kontakta sa gore navedenom dr. Bertom Jereb (Slovenija) uvjerio sam se da ona i danas koristi prirodni interferon za liječenje mnogih malignih bolesti zbog čega je poznata i u svijetu. Na Facebooku možete pogledati cijeli članak iz Nexusa (forum TOGETHER WE STAND_FAR FROM ALONE rasprave - Upitna Znanost/...i zdravstvo). 

Kad nekome pomognete imate onaj predivni osjećaj neke ispunjenosti pomiješane sa zadovoljstvom samim sobom, posebno kad se radi o nečijem zdravlju, stoga vas molim da ovaj članak pokažete svojim sestrama, majkama, ženama i prijateljicama, svima koje volite na ovaj ili onaj način  a ako itko želi stupiti u kontakt sa dr.Bertom Jereb može preko e-maila :   BJereb@onko-i.si                           
   




Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...