Morska voda – sigurna zamjena za krvnu plazmu? | Apokalipsa zdravlja

Morska voda – sigurna zamjena za krvnu plazmu?



Moj stari strah od transfuzije krvi ili ubrizgavanja bilo čega drugog izravno u moj nezaštićeni krvotok s godinama postaje sve jači. Nije to vjersko pitanje, prije profesionalni rizik. Budući da sam zdravstveni istraživač, progone me užasne vizije onoga što bi moglo poći po zlu – i to s dobrim razlogom. Osjećam se poput inspektora mesne industrije koji je postao vegetarijanac. Poznate su mi stvari koje su zauvijek uništile moju nevinu vjeru u sve što ima veze s medicinom. Više ne vjerujem u «crkvu moderne medicine», niti svojevoljno plaćam desetinu njenim pseudobogovima.

«Oni», stručnjaci zdravstvene industrije (čitaj, industrije bolesti), u današnje vrijeme bolje kontroliraju krv kako bi otkrili nezdrave doze krvi zaražene HIV-om, hepatitisom i drugim uzročnicima bolesti, ali krvni proizvodi još uvijek nisu potpuno sigurni, čak i uz modernu tehnologiju. Nisu u mogućnosti sterilizirati krv ništa više nego što mogu sterilizirati cjepiva kako bi ubili sve neželjene «štetočine», a da pritom ne unište prirodu tih proizvoda. Oni testiraju krv i odvajaju komponente krvi centrifugiranjem i drugim metodama kako bi pročistili te tvari što je više moguće, ali nemoguće im je obećati ili isporučiti potpuno siguran proizvod dobiven od krvi. Krv je «živa»: ne može biti sterilizirana ili učinjena antiseptičnom.

Postoje bezbrojne, desetljećima stare horor-priče o transfuzijama, ali gotovo da nikada ne čujemo za njih. Na primjer, susjeda iz ulice izgubila je supruga prije otprilike četiri godine. On je bolovao od raka, ali se zarazio virusnim hepatitisom iz transfuzije krvi i umro od zatajenja jetre, a ne od raka. Mnogi ljudi poznaju nekoga tko je pretrpio posljedice transfuzije koja je pošla po zlu. To je životna činjenica i jedan od poznatih rizika kod kirurgije, bez obzira koliko rutinske.



    Opasnosti koje vrebaju iz cjepiva

Nažalost, naišla sam na prevelik broj sličnih priča. Veći dio svoje odrasle dobi provela sam istražujući i pišući o području alternativne medicine (www.truthquest2.com ) s početnim fokusom na virusnim i bakterijskim bolestima i problematičnim cjepivima, od kojih se neka još uvijek proizvode iz zaliha pomiješane ljudske krvi ili s «oslabljenim» virusima stvorenim «serijskim prolaženjem» kroz kontaminirane kulture životinjskih tkiva. To znači da uzimaju ljudske viruse i stavljaju ih u slojeve životinjskih stanica stalno iznova, što ih prisiljava da se prilagode na strane stanice kako bi preživjeli. Ta «adaptacija» traži razmjenu genetskog materijala između virusa i stanica domaćina.

Kada se koriste stanice majmunskih bubrega, razmjena genetskog materijala koja se događa prisiljava ljudske viruse da postanu malo «majmunskiji», navodno zato da ne bi mogli izazvati bolest pune snage – što ne djeluje uvijek. U tom procesu izvorni majmunski virusi postaju malo «ljudskiji», što im daje veću kompatibilnost s ljudskim stanicama. To je mogao biti slučaj sa zloglasnim Epstein-Barrovim virusom, kojeg zovu «ljudskim» - iako mnogi znanstvenici vjeruju da je potekao od majmuna, inficirao ljude preko kontaminiranih cjepiva u mutiranom obliku, i onda postao povezan sa sindromom kroničnog umora i drugim bolestima. S druge strane, barijera između vrsta slabija je prema majmunima nego prema drugim životinjama, što nam daje slabiju zaštitu od njihovih patogenih organizama. Biološke opasnosti od majmunskih virusa dobro su poznate u određenim znanstvenim krugovima, ali šira javnost malo zna o tome.

Tijekom svojih istraživanja proučavala sam temu rekombinantne virologije: kombiniranja različitih virusa u nove sojeve, obično s opasnijim osobinama od «roditeljskih» virusa, od strane ljudi u bijelim kutama koji se igraju Boga. Rekombinacijski događaji mogu se pod određenim okolnostima dogoditi i u prirodi, posebno kad im u tome pomogne loša znanost. Na primjer, otkriveno je da majmunski virus zvan SV-40 (nakon što je postao 40. virus pronađen u tkivima majmuna) posjeduje jedinstvena svojstva. Taj «goli virus» može prodrijeti u bilo koju vrstu stanice bez problema «barijere između vrsta», i omogućuje različitim virusima da se prikače na njega i «ujašu» u genetski materijal stanice, gdje mogu preuzeti «mašineriju» i sami umnažati nove rekombinirane viruse. Otkriće tog virusa dovelo je do nastanka područja rekombinantne virologije, s mnogim strašnim posljedicama. SV-40 postao je dobro dokumentiran ali nepubliciran kontaminant u cjepivima protiv dječje paralize (proizvedenim iz staničnih kultura majmunskih bubrega) koji je od 1955. do 1963. ubrizgan u 95 milijuna primatelja koji o tome nisu znali ništa.

Prva službena tvrdnja bila je da SV-40 virusi «nemaju nikakvog značaja za sigurnost ili djelotvornost cjepiva protiv dječje paralize»; ali kad je virus prvi put nakon njegovog otkrića testiran na zamorcima, životinje su dobile tumore žlijezda slinovnica i simptome imunodeficijencije. Analogni organ kod ljudi je gušterača. Smrtonosni rak gušterače od tog je vremena dostigao epidemijsku raširenost. SV-40 sada se povezuje s brojnim vrstama raka, uključujući ljudske mezoteliome, osteosarkome, tumore na mozgu, ependimome, tumore koroidnog pleksusa i druge. Te iste kulture majmunskih stanica, korištene u dobivanju cjepiva, sadržavale su druge viruse, poput SIV-a (virus majmunske imunodeficijencije), koji ima važnu ulogu u strukturi jednog drugog rekombinantnog virusa koji poznajemo kao HIV.

Nema javnosti ponuđenih dokaza da je HIV nastao prirodnom rekombinacijom, ali sofisticiranost tog virusa i neki dokumentirani vladini zahtjevi za stvaranje sličnog biološkog oružja sugeriraju suprotno. Međutim, jedna studija izrađena na zahtjev Svjetske zdravstvene organizacije (WHO) a kasnije zataškana, u kojoj se afrički AIDS povezuje s WHO-ovim kampanjama cijepljenja protiv boginja, dječje paralize i drugih bolesti, teoretizirala je da su virusna cjepiva «aktivirala» dormantne viruse, tako da je to mogućnost koja potkrepljuje prirodnu rekombinaciju – osim ako HIV nije bio namjerno dodan u određena cjepiva.

Londonski Times objavio je ovu priču 11. svibnja 1986, ali američki mediji su je prešutjeli. Takve informacije rijetko stižu do šire javnosti u mojoj zemlji. Ista se stvar dogodila kada je zataškana jedna od najstravičnijih znanstvenih «grešaka» u povijesti. U to su bile uključene «HeLa stanice» - najagresivnije poznate kulture stanica raka – koje su završile u znanstvenim laboratorijima širom svijeta radi istraživanja, a onda su kontaminirale mnoge stanične kulture koje se koriste za cjepiva... greškom. Razmislite o virusima za ljudska cjepiva koji se uzgajaju u stanicama raka i razmjenjuju genetske informacije s kanceroznim stanicama domaćinima prije ubrizgavanja u milijune bezbrižnih žrtava!

   Problemi s transfuzijom krvi

To je samo dio onoga s čime se čovjek potencijalno suočava kada prima krv od neke druge osobe ili osoba s neotkrivenom infekcijom. Sam Biser, istraživač na polju alternativne medicine, intervjuirao je dr. Williama Donalda Kellya, DDS, MS, koji mu je prenio razgovor s dr. Friedmanom i dr. Burtonom iz bivšeg Imunološkog centra u Great Necku, New York. Njihovo istraživanje navodno je sugeriralo da transfuzija krvi može uništiti vašu otpornost na rak. Dr. Burton je vjerovao, poput mnogih vjerskih grupa, da transfuzije krvi, uvjetno rečeno, mogu uzrokovati rak. Dr. Burton tvrdio je da tumor, kako bi preživio, luči tvari zvane «blokirajući faktori» koji ga štite od prirodnog obrambenog sustava tijela. Vjerovao je da bi transfuzija dovela do prenošenja tih blokirajućih faktora s davatelja, što bi suzbilo primateljev imunološki sustav dovoljno da se tumoru omogući razvoj. Taj bi novi tumor onda stvarao vlastite blokirajuće faktore. Rak se ne bi prenio izravno, ali, na taj način, transfuzija krvi može povećati nečiju osjetljivost na rak.

Iako me mogući «blokirajući faktori» i kontaminacija ljudskim i životinjskim mikrobima iz krvi donekle zabrinjavaju, tu su i drugi faktori koji mi noću ne daju spavati... Osoba koju sam upoznala na koledžu jednom je usput spomenula da je transfuzija krvi promijenila njezin život. Opisala je kako se oporavljala od kirurškog zahvata nakon nesreće i probudila s izmijenjenom osobnošću. Za svoje je stanje okrivila transfuziju krvi koju su joj dali. Kako sam ju upoznala tek nakon tog događaja ne mogu reći je li promjena bila pozitivna ili negativna, ali tko bi želio da mu se tako nešto dogodi dok je pod anestezijom?

Međutim, nešto puno gore od promjene osobnosti utjecalo je na moje mišljenje 1981. Te godine, na Aljasci, rodila sam svoje jedino dijete – što je bio dugo očekivan događaj za mene, tada u dobi od 34 godine, i bebinu kumu, Ceci Clark, umjetnicu i vlasnicu galerije od priličnog ugleda u toj državi. Ceci je dobila rak kostiju koji nije bio odmah dijagnosticiran. Prije nego što su ga otkrili, bila je operirana iz drugih razloga i primila je transfuziju krvi. Kad se probudila, mozak joj je bio pobrkan, da se tako izrazim. Prepoznala me, ali je mislila da sam njena sestra, i zbunila se pokušavajući shvatiti odakle je došlo to novorođenče. Kasnije su otkrili rak. Umrla je ubrzo nakon toga.


   Nastavak - Morska voda - sigurna zamjena za krvnu plazmu 2.dio

Napomena: ime autora i izvor teksta biti će objavljeni na kraju teksta




Nema komentara:

Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...